RANKO RAJOVIĆ
Neke su igre štetne za razvoj djeteta, to roditelji moraju znati
Nema pravila, kaže Rajović, ali njegova su djeca za svaki sat pred ekranom morala dva sata provesti u parku trčeći i igrajući se
“Skakanje po blatu život znači”, jedan je od članaka koje je liječnik Ranko Rajović iz Novog Sada, autor NTC (Nikola Tesla centar) sustava učenja, objavio na svojoj stranici www.ntcucenje.com. Taj stručnjak za rani razvoj inteligencije djeteta diljem Hrvatske održava predavanja na skupovima psihologa i pedagoga, povremeno i na fakultetima, seminare za odgojitelje, nastavnike i roditelje. S njime smo razgovarali u stanci predavanja koje je prošli vikend pred čak tristotinjak ljudi održao u Prelogu, kamo ga je pozvalo Društvo Naša djeca i Dječji forum Prelog.
Uporno upozoravate koliko je kretanje važno za razvoj djece. Evo, Ministarstvo zdravstva je prije nekoliko dana predstavilo rezultate istraživanja prema kojem 35 posto djece u dobi od osam i devet godima ima prekomjernu težinu. Tko je tome kriv? Roditelji?
Roditelji su svakako odgovorni, ali pitanje je tko je kriv. Važno je da roditelji znaju da su dva faktora jako važna – premalo kretanja i pogrešna prehrana. U Engleskoj su prije 15 godina o tome provodili velike studije, i nije samo problem to što su djeca pretila, već i to što je kasnije veća mogućnost da dobiju dijabetes. Roditelji moraju znati da dijete koje se manje kreće neće biti samo pretilo, nego da može dovesti do problema s koncentracijom i kognitivnim razvojem. Uvijek stavljam naglasak na roditelje, ali ne kažem da su oni krivi jer se okruženje jako promijenilo. Veća je odgovornost možda na društvu i medijima koji bi trebali više govoriti o tome.
Isto je istraživanje pokazalo i da 56 posto djece dva i više sata dnevno provodi pred televizorom ili za računalom, a vikendom i više. Što nam to govori?
Provodio sam istraživanje u Sloveniji među učenicima prvog razreda i pokazalo se da radnim danom pred ekranom provode sat i pol do dva, a vikendom tri do četiri sata, da bi u petom razredu to već bilo i do tri sata radnim danom, a vikendom pet i više sati. Vidjeli smo i da jako puno djece ima mobitel već u prvom razredu, a roditelji to opravdavaju time što su uplašeni i žele provjeravati je li sve u redu na putu do škole i kući. Nema potrebe za tolikim strahom. Ako već žele, mogu im kupiti mobitele koji nemaju pristup internetu. Prečesto korištenje mobitela može djeci oslabiti koncentraciju u školi. Nekad je naša sreća što kasnimo za bogatim državama jer sve što su one prošle, čeka i nas. U Singapuru su isti problem imali prije 15 godina, kad su shvatili da jako puno djece ima disleksiju, a nisu znali razlog. Dakle, jedna bogata država s dobrim obrazovanjem, a djeca nisu mogla čitati dulje od 10 do 15 minuta. Tim stručnjaka iz cijelog svijeta došao je do zaključka da je preko 95 posto djece imalo nešto usporeniju akomodaciju oka koja se morala razviti do pete ili šeste godine. Gledali su u ekran radnim danima tri do četiri sata, a vikendom pet do osam sati i kako da onda mozak razvije dinamičku akomodaciju oka? Do prije 20 ili 30 godina djeca su trčala od jutra do mraka i oko je stalno radilo. Danas nema trčanja i kretanja, pa ako se nastavi takav trend, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, sutra možemo očekivati sve veće probleme s koncentracijom i čitanjem. Kretanje je vrlo važno za razvoj mozga. Roditelji se opravdavaju time što puno rade, umorni su i nemaju vremena za igru, a i lakše im je kad znaju da je dijete u sobi na sigurnom, pa makar i za računalom, nego na cesti gdje ga može pregaziti automobil. I ja sam roditelj i sve to razumijem. Kad mi je najmlađe dijete krenulo u školu, moralo je prelaziti sedam pješačkih prijelaza, tri bez semafora. Naravno da me bilo strah. Zakoni koji se tiču sigurnosti prometa moraju biti stroži. Onome tko u naselju vozi prebrzo, treba odmah uzeti vozačku na tri mjeseca i novčano ga oštro kazniti Osim toga, treba pomoći roditeljima u ispunjava-
nju slobodnog vremena s djecom. Treba otvarati dječja igrališta, ali i mijenjati ih jer postojeća nisu više toliko zanimljiva djeci. Tko će se još penjati ili spuštati niz one rešetke? Treba ih modernizirati. Gradovi se moraju brinuti o svojoj djeci, i pritom nije dovoljno samo otvarati vrtiće i škole, već i nuditi sadržaje za slobodno vrijeme.
Održavate seminare diljem Hrvatske. Što vas roditelji najčešće pitaju danas, a što su vas pitali prije desetak godina?
Primjećuje se da sve više djece ima razvojne smetnje. Imamo djecu koja ne progovore do treće godine. Gotovo 60 posto djece ima poremećaj govora. Moguće je da će za pet godina svaka škola morati imati logopeda. Kamo to ide? Poremećaj godina, problemi s koncentracijom i to što dijete ne može pisati ili računati, to su razvojne smetnje, to nije bolest. Te su se smetnje razvile u prvih nekoliko godina života, djeca nisu s njima rođena. U razdoblju od rođenja do pete ili šeste godine moramo jako paziti na to da svaka promjena u okruženju utječe na razvoj mozga. Ako su danas promjene brže nego prije desetak godina, onda će se i problemi brže događati. Cilj je educirati roditelje, odgojitelje i nastavnike. Napisao sam i dvije knjige “IQ djeteta - briga roditelja” i “Razvoj inteligencije kroz igru”. Imate igre i aktivnosti koje su štetne, i to roditelji moraju znati. Neke pogreške koje roditelji naprave u tom razdoblju mogu ostaviti posljedice koje mogu oštetiti kognitivni razvoj djeteta. Kako bi štitio djecu i roditelje koji koriste NTC metode, moram upozoriti da su počele kružiti u prodaji neprovjerene knjige i priručnici koji se pozivaju na mene i NTC, a koje ja nisam pisao, niti stručno pregledao, a neki su primjeri u njima pogrešno objašnjeni! Da se vratim na temu, nova tehnologija je dobra, ali treba voditi brigu o zdravlju. Zašto se, na primjer, ne bi u kući isključio bežični internet od 23 sata do 7 ujutro? Neki me pitaju kad će onda provjeravati e-poštu. Postali smo ovisnici o računalima i novim tehnologijama, ne znamo ni sebe kontrolirati, a kako ćemo onda djecu? Zovu me zabrinuti roditelji i žale se da ne mogu dijete skinuti s mobitela ili laptopa. Djeci treba ograničiti vrijeme. Ako je dogovor pola sata ili 40 minuta, toga se treba držati. Granica mora postajati, a dijete je sebi ne može odrediti.
Kolika bi ta granica trebala biti? Postoji li neki normativ?
Nitko je nije odredio i nema pravila. Ja sam svojoj djeci to ovako odredio: pola sata pred ekranom, jedan sat u parku, jedan sat pred ekranom, dva u parku, ali ne da sjede na klupi, nego da se igraju, trče i kreću se. Za dijete od prvog do četvrtog razreda dao bih od 40 do 60 minuta pred ekranom, bilo da je to televizor ili računalo.
Radite na projektu otvaranja centara u Hrvatskoj. Kako napredujete?
Dubrovnik je bio prvi grad je koji je uveo NTC metodu. Išli smo po većim gradovima, Rijeci, Zadru, Šibeniku, Splitu, Zagrebu, sad je Pula, otvaramo u Osijeku... Program će biti dostupan svim školama i vrtićima koji to žele. Plan nam je otvoriti centre za darovitu djecu. Kad nauče NTC metodu, oni će naučeno prenositi vršnjacima u razredu, pa će svi napredovati. Prošle smo godine otvorili prvi kamp u Lici, u Svetom Roku, a i ove godine ćemo preko ljeta imati šest dana kampa na koji roditelji mogu poslati djecu, u Svetom Roku i Dugoj uvali. Treba educirati učitelje jer je ovo novi koncept, a njima je, prema dosadašnjem iskustvu, najteža metoda nelogičnih priča. Mozak djeteta bolje radi kad je nešto nelogično, pa se instinktivno, fiziološki odmah pokreću najvažnije regije, a mi želimo pokrenuti upravo te rezervne regije. Jedan od primjera su bajke u vrtiću. Kad sto puta slušaju na isti način Crvenkapicu, djeci postane dosadno. Mi s njima radimo asocijacije na države, pa smo Crvenkapicu smjestili u Japan. Mozak im se odmah uključio 100 posto. Crvenkapica je išla baki odnijeti sushi, prolazila je kroz bambusovu šumu, vuk je pojeo bakicu, a spasio ih je Bruce Lee. Djeca znaju da on nije iz Japana, ali to je nelogična priča, njima je bilo zgodno smjestiti ga u Japan. Ne učimo lekcije na klasičan način, nego metodama zahvaljujući kojima djeci škola postaje smijeh. Kolegica me jednom pitala kakva je to škola kad se svi smiju. Nisam pedagog, ali ako mene pitaš, odgovorio sam joj, to je najbolje učenje. Djeca i ne shvaćaju da uče, misle da se igraju. Nema stresa i straha od loših ocjena, a nauče sve što treba.
Vjerojatno znate da je u Hrvatskoj vječna tema reforma obrazovanja koja se banalizira pitanjima koje knjige uvrstiti u lektiru. Što bi, po vašem mišljenju, trebalo biti ključno u reformi?
Treba promijeniti metode učenja koje moraju biti u skladu s fiziologijom. Ako pogledate danas popis deset najtraženijih zanimanja na svijetu, osam njih nije ni postojalo prije deset godina. Djecu moramo pripremati za budućnost i učiti ih da misle, a ne da uče napamet. Plan i program određuje Ministarstvo obrazovanja i o tome ne bih govorio, ali za mene je reforma promjena metodologije učenja. Neka se uvedu predmeti koji su važni. Zalažem se za vraćanje domaćinstva. Japan, jedna od najboljih država u svijetu po obrazovanju, ima predmet rukotvorine. To je za mene reforma, dajte ono važno što razvija dijete, sport svaki dan, likovni... Mozak se razvija u pokretu. Možda je to najbolje objasniti kroz zakon biologije. Biljke, živa bića koja se ne kreću, nemaju neurone, a ona koja se kreću ih imaju. Najkompleksniji živčani sustav ima čovjek, i po toj analogiji mi smo živa bića za kretanje. Posao djeteta je kretanje. I školski odmor trebao bi trajati po 15 minuta, da djeca stignu otići u dvorište i igrati se. Naravno, bez mobitela.
Zalažem se za vraćanje domaćinstva. Japan ima najbolje obrazovanje, ali i predmet rukotvorine
Posao djeteta je kretanje, školski odmor treba trajati 15 minuta da se djeca stignu igrati