Nova stranica nove zlatne ere baleta u Zagrebu
Autorica Valentina Turcu plijeni čežnjom upisanom u Mahlera
Vizualnoj ljepoti predstave svoj su obol dali scenograf Marko Japelj i kostimograf Alan Hranitelj koji se vratio nakon “Ane Karenjine”
Kameni anđeo na pramcu venecijanske gondole odlično je odabran motiv plakata predstave “Smrt u Veneciji”, nove baletne produkcije zagrebačkog HNK.
Eksplozivnost pokreta
Guilherme Gameiro Alves ostvario je još jednu fantastičnu ulogu kao Anđeo smrti koji upravlja životom i košmarima Gustava von Aschenbacha. No i čitava je anđeoska kreacija nastala pod široko raskriljenom, delikatnom i suptilnom kreativnošću Valentine Turcu. Ona potpisuje kore- ografiju, režiju, dramaturgiju i glazbeni koncept, sastavljen od montaže pomno odabranih simfonijskih stavaka Gustava Mahlera. To precizno upisivanje pokreta u Mahlerove partiture očituje se već na samom početku izborom takta u kojem će se, nakon meditativnih minuta slušanja glazbe u tami, otvoriti zastor i pojaviti glavni lik. Kao Gustav von Aschenbach briljirao je Takuya Sumitomo, sada ne više kao iznenađenje, nego plesač čiji fantastičan razvoj imamo sreću promatrati upravo na zagrebačkoj pozornici. Eksplozivnost pokreta koja dolazi iznutra, nabijena emocijama i dubokim suživljavanjem s dramom glavnog lika, nakon nekoliko odmjeravanja snaga s Anđelom smrti, došla je do vrhunca, baš kako i treba, u završnom Sumitomovu solu, klimaksu njegova umiranja. Potpuno nevin i naoko sporedan je lik dječaka-muškarca Tadzija za kojeg se među solistima Baleta HNK također našao savršeno prikladan tumač Andrea Schifano. Svi su ostali likovi statisti u drami čežnje, samoće i smrti. Ali svatko od njih, počevši od Edine Pličanić u ulozi Gustavove supruge, ima vrlo konkretan zadatak ostvarujući niz dojmljivih i međusobno vrlo smisleno povezanih baletnih minijatura. Pred nama prodefilira čitava galerija likova stvarajući mondeno šarenilo Venecije u koju hrli čitav svijet.
Rasut pepeo mrtvih
Vizualnoj ljepoti predstave, koja se odgleda u jednom dahu, uz scenografa Marka Japelja i ostale suradnike, osobito čudesan doprinos dali su kostimi Alana Hranitelja, a klasificirati koreografski izričaj Valentine Turcu bilo bi potpuno suvišno. Bez obzira na to iz koje baletne epohe, svaka je njena “rečenica” na pravom mjestu, baš kao i svaki Mahlerov ton, poput onog ubačenog kratkog nagovještaja motiva iz legendarnog Adagietta na prvu pojavu Tadzija. A kao kontrastni i nadopunjujući kontrapunkt odlično su poslužili i brojevi bendova “Massive Attack” i “Cigarettes After Sex”, uz dim pravih cigareta na pozornici i rasipanje pepela mrtvih koje kosi kolera. Nakon Mujićevih “Ane Karenjine” i “Glembajevih”, Turcu je s ovom predstavom, sa sjajnim ansamblom stvorenim upravo na našoj pozornici, ispisala još jednu sjajnu stranicu, sada već slobodno možemo reći, zlatnog razdoblja Baleta zagrebačkog HNK.