Nema sriće ako lozi ne kažeš dobar dan
SVOJU ZEMLJU OBRAĐUJU KONJEM I RALOM, A UZGOJEM AUTOHTONIH SORTI GROŽĐA TE MASLINA OBLICA PROMOVIRAJU VAŽNOST HRVATSKIH PROIZVODA Ne treba imat puste vagune, bolje je malo, al’ kvalitetno
Masline i vinovu lozu njeguju ručno, a zemlju obrađuju konjem i ralom, baš kako su to nekoć činili njihovi preci. Tako će, objašnjavaju, i sljedeće generacije naslijediti zdravu zemlju. Njihovi su vinogradi na padinama Kozjaka, na 400 metara nadmorske visine, pa svoga Pirga, koji ovdje povlači brazde među čokotima crljenka, maraštine i pošipa, do podnožja dopremaju u kombiju, zbog strmine. – Nema tu smoga. Samo božja rosa i sunce daju da grozd ima tu lipotu. Vino je živa tvar i lozu moraš njegovat. Nema sriće ako nisi otiša do vinograda i reka mu dobar dan. Radost i tuga se kroza grozd pretoče u vino – u dahu pripovijeda Blanka Perišin iz Kaštel Kambelovca, a njezin suprug Vlado kroza smijeh dobacuje da svojim načinom obrade zemlje “ulaže u nazadnost”. Međutim, u domovini čuvenog američkoga zinfandela – a analizom DNK pokazalo se da je poznata američka sorta identična sorti kaštelanskoga crljenka, ali je lozi, izgleda, valjalo prijeći ocean da dosegne svjetsku slavu – vina Perišinovih kotiraju visoko. Svjedoče tomu i brojna priznanja izvješena na zidu konobe koju obitelj ima na rivi u Kambelovcu. Uzgojem autohtonih sorti grožđa te maslinikom s 250 stabala oblica, čije plodove prerađuju u ekstradjevičansko maslinovo ulje, Perišinovi, kažu, promoviraju važnost hrvatskih proizvoda, a proširenjem vinograda i maslinika nadići će granice tržišta županije. Uz tri navedene sorte prave i opol – roze iz crljenka. Vino i ulje najviše prodaju na kućnome pragu i tako “svoje žulje naplate odma’”. – Ne triba imat puste vagune. Bolje je malo, al’ da je kvalitetno – Vladina je vodilja sve vrijeme otkako je u poljoprivredi, a tomu je petnaestak godina. – Kredite nismo dizali, nemamo ni namjere. Ni na ček ni na poček – kaže. – Pomalo se gre u raj – domeće njegova Blanka.
Kada govore o počecima, kažu da, osim zemlje zarasle u brnistru, nisu imali baš ništa, “ni motike, ni šijuna za vino pretočit”, a svoje su prvo vino točili u tuđoj konobi. – Pitamo struku, triba ih poštivat. Al’ nema ništa bez muke. Kome uđe u glavu da može živit od svoga rada, taj je bogat čovik – govori vinarica. – Iša san na tečajeve za vinara, vinogradara, maslinara, uljara, sommeliera... – nabraja 52-godišnji Vlado. Perišinovi su nekoć imali trgovinu, Vlado je “cili život vozija motor”, no kada je njegov brat teško stradao u nesreći, prodao je motor i kupio konja. Naprasno prekinuta obiteljska tradicija proizvodnje vina – zastala nakon što je Vlado kao dječak ostao najprije
bez oca, a zatim i djeda – počela je oživljavati.
Nastavit će ju, sasvim je to sigurno, Blanikin i Vladin 20-godišnji sin Ivan, kojemu će ovih dana otac i službeno prepisati obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo. Ivan je završio srednju poljoprivrednu i u ovome što s roditeljima radi vidi svoju budućnost. – Govorili su mi ljudi što maloga vodim u polje – kaže Vlado. – A ja san uvik iša sam. Ne može me niko na silu dić u četri i po liti. Ovo je posal, a ne hobi. I ja ga volin – izgovara mladić, inače zaljubljenik u sport za koji uvijek nađe vremena. Ivan nam govori kako će uz postojećih 5550 loza zasaditi još 1500 loza crljenka na lokalitetu Doljani gdje bi volio napraviti i kušaonicu. Postoje planovi i o vinariji, a svoje će autohtone proizvode sve više sljubljivati s turizmom. Njegova starija sestra Katarina završila je srednju za nutricionista, sada je na studiju kemije. I njezino će znanje dobro doći u poslu. – Mi smo orali, a on ima viziju – govori Blanka. No nisu ni roditeljske ideje za baciti. Vlado u partnerstvu s Turističkom zajednicom namjerava oživiti rutu kojom se nekoć kaštelansko vino u Livno odvozilo “karima s upregnutim konjima”. Tako iz vinograda doprema u Kambelovac grožđe, pa tada na rivi nastaje pravi “poljoprivredni praznik”, o čemu postoje i snimke, jer Perišinovi sve faze svoga rada – oranje, plijevljenje, berbe ... – dokumentiraju pa će jednoga dana iz toga materijala izniknuti i dokumentarni film. Možda će Blanka Perišin u njemu kazati ono što je i nama rekla. – Ko jedanput dođe u nas, ti je naš za cili život. Jer, na vrata njihove konobe iz godine u godinu vraćaju se isti gosti – Amerikanci su ljubitelji crnih vina, gosti iz srednje Europe doći će po opol i bijelo, a Poljaci po ulje ručno ubranih maslina koje se prerađuju odmah nakon berbe. – Svima bi preporučila da masline istodobno i beru i rižu. Klima se prominila i, kad krene u vegetaciju, nisi ju dira, a ako nevoja i dođe, neće joj naštetit – savjetuje Blanka Perišin.
Postoje planovi i o vinariji, a svoje će autohtone proizvode sljubljivati s turizmom