Htjela je da pamtimo žrtve, a ne nogometaše
Bila je jedna od naših najprevođenijih autorica te moralna vertikala hrvatske i europske kulture
O knjigama Daše Drndić pisale su najuglednije strane novine, a 2012. godine osvojila je i nagradu čitatelja Independenta Hrvatska književnica međunarodnog ugleda Daša Drndić još je u travnju ove godine bila na sajmu knjiga u Londonu, gdje je s romanom “Belladonna” ušla u uži izbor prozne nagrade Europske banke za obnovu i razvoj vrijedne 20.000 eura. Nagradu nažalost nije dobila, a u noći s utorka na srijedu izgubila je i životnu bitku s teškom bolešću. Umrla je u Rijeci u 72. godini života, u gradu koji je izabrala za svoj dom nakon što je početkom devedesetih morala napustiti Beograd i nakon što se kao emigrantica nije skrasila u zemlji poput Kanade. Rođena je u Zagrebu u kolovozu 1946., a diplomirala je na beogradskom Filološkom fakultetu te bila stipendistica u SAD-u. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Rijeci gdje je bila i izvanredna profesorica. Pisala je romane, pripovijetke, kratke priče, eseje, kritike, radiodrame, prevodila...
Stilski iznimno pismo
Kao autorica Daša Drndić stekla je veliki ugled preciznim, stilski krajnje dotjeranim pismom kojim se probila među najuglednije europske književnice. Kritika je hvalila njene knjige kao sto su “Marija Czestochowska još uvijek roni suze ili Umiranje u Torontu” ili pak “Canzone di guerra: nove davorije”, da bi svoje privilegirano mjesto na Olimpu hrvatske proze potvrdila romanima “Totenwande/Zidovi smrti”, “Doppelganger”, “Leica format”, “Sonnenschein”, “April u Berlinu”, “Belladonna” i “EEG”. U posljednjim romanima bavila se sudbinom intelektualca Andreasa Bana, starenjem i bolestima, ali nije zaboravila ni na svoju opsesivnu životnu temu: fašizam i sve oblike u kojima se pojavljuje čak i u najuređenijim zemljama svijeta. Sudbina je htjela da je teška bolest prekinula njenu literarnu stipendiju koju je provodila u Švicarskoj, i tako zapravo zaustavila umjetničke planove jedne od najprevođenijih hrvatskih autorica čiji su rad pratile najprestižnije strane novine. I dok je u domovini dobila samo nagradu Fran Galović i dva Kiklopa, u inozemstvu je s romanom “Trieste” ušla u uži izbor nagrade Independent za najbolju stranu, a 2012. osvojila je i nagradu čitatelja Independenta. Prije četiri godine dobila je nagradu Prozart za doprinos balkanskoj književnosti. Otac Daše Drndić bio je poznati istarski antifašist i partizanski prvak te hrvatski domoljub Ljubo Drndić kojeg je odlikovala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, a odlikovanje je predano Daši Drndić.
Političari ili radnici?
– Neki ljudi pamte imena nogometaša desetljećima unatrag. No žrtve zločina puno se teže pamte. Zato u knjigama objavljujem popise žrtava nacizma – rekla je Daša Drndić poručivši i da ministri u Hrvatskoj bez ijednog dana staža imaju 20.000 kuna plaće, a ljudi s četrdeset godina staža kopaju po kontejnerima. Nije voljela riječ mirovina koja ju je previše podsjećala na umirivanje i neutraliziranje ljudi. A Daša Drndić bila je buntovnica do samoga kraja. Jedna od moralnih vertikala europske kulture kojoj je mjesto odavno bilo u nekoj metaforičnoj Akademiji hrvatske umjetnosti u koju bi se ulazilo po najvišim umjetničkim i ljudskim kriterijima.
Devedesetih je morala napustiti Beograd, a utočište je pronašla na riječkom fakultetu