UKUSNA GRAHORICA ZA ZDRAVLJE I DUGOVJEČNOST

Mediteranci znatno manje boluju od arterioskleroze, šećera, kolesterola te infarkta od sunarodnjaka koji su se iselili u Ameriku i promijenili način prehrane

Rodonačelnik moje obitelji u Dalmaciji, Francesco Barbieri di Brescia, umro je u svojoj kući u Trogiru 1671., u dobi od 104 godine. Bio je mletački vojni fortifikacijski inženjer, graditelj dijela zidina u Korčuli, Splitu, Trogiru i Šibeniku, nagrađen od mletačkog dužda 1598. kad je kao mladi vojni guverner u nekoj čarki s turskim gazijama ranjen kamenom u glavu. Zbog toga me kod tog mog pretka nije toliko zanimalo, barem kako kićenim jezikom piše u duždovoj dukali, njegovo gotovo operetno opisano junaštvo, nego prije svega činjenica da je doživio više od stotinu godina, doveo moju obitelj iz Mletaka u Dalmaciju i prvo kupio malu neogotičku palačicu na malom trgu uz Pašike, na kojoj je dao među lukovima dvostruke bifore postaviti klesani obiteljski grb, pa potom podigao višekatnicu, odmah iza trogirske katedrale, na čijim se kovanim baroknim ovalnim prozorima još i danas ističe željezni monogram FB, a u predvorju isti grb s propetim lavom oslonjenim o hrast. Već njegova dugovječnost i naši dalmatinski grbovi, na kojima hrast neodoljivo podsjeća na stabljiku boba. Naime, zbog njegove dokazane dugovječnosti vjerujem da je bio ljubitelj boba. Ta sredozemna biljka prema Pliniju Starijem, ali i staroegipatskim mitovima, simbolizira prve plodove zemlje i sva dobročinstva koja dolaze od „Ljudi ispod zemlje“. Zrna boba su snažno otjelovljenje umrlih i njihova blagostanja, prvi dar proljeća koji dolazi iz podzemlja, prvi prinos mrtvih živima, znak njihove plodnosti i njihove inkarnacije. U proljeće, kad izrastu stabljike boba, ja stoga osjećam snažnu nazočnost guvernera Francesca. Bilo da pogledam na stari obiteljski grb, bilo da me bob podsjeti na njegove sto četiri godine koje bih i ja želio doživjeti. Ako je vjerovati Vanji Vodanović-Kukec, ako budem često jeo to slasno zrnje, to bi se moglo i ostvariti. Naime, u svojoj izvrsnoj knjizi „Iz pjata i žmula“, osobnoj, ali i izvornoj bračkoj kuharici, ona navodi mišljenje Ancela Keysa, glasovitog nutricionista, koji je zaključio da Mediteranci znatno manje boluju od arterioskleroze, tromboze, povišenog šećera i kolesterola te infarkta od svojih sunarodnjaka koji su se iselili u Ameriku i promijenili način prehrane. Dok su se na Sredozemlju hranili uglavnom grahoricama i svježim kuhanim povrćem, pa tako i bobom začinjenim s malo maslinova ulja, te malim količinama mesa, a većim količinama plave ribe, znatno su manje ili gotovo nikako obolijevali od gore spomenutih bolesti, što im je jamčilo zdrav i dug život, kao i mom pretku, 104-godišnjaku Francescu. Zbog toga, osim što su ga štovali kao utjelovljenje umrlih, stari su Egipćani, Grci i Rimljani obožavali bob. Samo Apicije navodi desetke recepata za pripremu te ukusne grahorice, a slijede ga mnogi stari i suvremeni gastropisci i kulinari. Tako sam i ja, kušajući jelo od boba, opet pronašao svog pretka u sebi. Okus blage grahorice umiljavao se pod nepcem kotrljajući se jednjakom kao mjeseci i godine. Osjetio sam blagu omamljenost pomiješanu s glavoboljom. Bio sam čio, zadovoljen, ali stariji od sto godina. Koliko god uživao u bobu, onaj davni udarac kamenom svetio mi se pri svakoj promjeni vremena. Lako je duždu, on napiše dukalu i prepusti se državničkim poslovima. A ti, moj Francesco, zapovijedaj ovdje po provinciji, tuci se s Turcima, utvrđuj luke i gradove koji će te, ipak nadživjeti. Jer, sto četiri godine nisu mala stvar. Dok je boba, bit će i dugovječnosti! „Ljudi ispod zemlje“, koji su ti pripremili mjesto u podzemnom povrtnjaku, već pričaju da će tvoj daleki potomak napisati o tome kuharsku pripovijest.

Osim što su ga štovali kao utjelovljenje umrlih, stari su Egipćani, Grci i Rimljani obožavali bob. Samo Apicije navodi desetke recepata za pripremu te ukusne grahorice