Japanski baletan zvijezda HNK
Teško je, ali moje je tijelo snažno i čuva me od ozljeda. Tko je krhkiji, ne bih mu preporučio balet
Teško je, ali moje tijelo je snažno i čuva me od ozljeda. Krhkima ne bih preporučio balet
“Japanski plesač nakon briljantne uloge u “Smrti u Veneciji” postao miljenik publike zagrebačkog HNK
Najviše aplauza i najveće ovacije na kraju nedavne premijere Labuđeg jezera u zagrebačkom HNK dobio je Takuya Sumitomo, koji je nastupio u ulozi Dvorske lude. Kada sam mu to rekao, pitao je: “Stvarno?” I zadovoljno se nasmijao. – To je vrlo atraktivna uloga, potpuno drugačija od ostalih, s puno komičnosti i skokova, pa je utoliko lakše osvojiti aplauz. Ali, ako ne uživate u svojoj ulozi, sve je uzalud. Publika to prepozna – rekao mi je japanski baletan. Taj smo razgovor vodili prije nešto više od godinu dana, u travnju 2017. kada je Sumitomo zabljesnuo u spomenutoj ulozi. Od tada je japanski plesač, koji sada ima 28 godina, s još dvije sjajno izvedene i velike uloge učvrstio svoju poziciju među vodećim solistima Baleta zagrebačkog HNK. Na kraju prošle sezone odigrao je Leonea u Mujićevim “Glembajevima”, a na kraju ove sezone trijumfirao je kao Gustav von Aschenbach, glavni lik u “Smrti u Veneciji” koju je, prema romanu Thomasa Manna i uz glazbu Gustava Mahlera, na baletnu pozornicu fantastično prenijela Valentina Turcu. Japanski plesač mi je iznio svoje dojmove dva dana nakon premijere, koja je završila silnim ovacijama publike njemu, cijelom ansamblu, Valentini Turcu i njezinoj autorskoj ekipi. – To je vrlo težak balet, ali težak na dobar način. U jednom je komadu i traje “samo” sedamdeset minuta, a ja sam gotovo cijelo vrijeme na sceni. Nakon predstave bio sam potpuno iscrpljen, ali tako je bilo nakon svakog pokusa – kazuje Sumitomo sa zadovoljnim i sretnim izrazom lica. Prije rada na ovom projektu nije znao ništa o slavnom romanu Thomasa Manna.
Više volim japanske crtiće
– Nisam baš tip koji puno čita knjige, više me zanimaju anime, japanski crtani filmovi i stripovi – kaže simpatičan i srdačan Japanac. Zamolio je majku, inače učiteljicu baleta, koja ga je i uvela u tu umjetnost, da mu pošalje japanski prijevod novele i, kada je počeo čitati, kaže, došlo mu je da odustane od uloge koja mu je namijenjena. – Već sam početak činio mi se strašno težak i kompliciran i pomislio sam da se s tim neću moći nositi. Ali onda, kako sam dalje čitao, novela me sve više uvlačila u sebe, ispunjavala me emocijama od kojih sam se ježio dok sam čitao, kao što se ježim i sada kada samo razmišljam i govorim o predstavi koju smo ostvarili. – Predstava je fizički i plesački vrlo zahtjevna, a dok plešem i dok sam u pokretu, ja uživam jer ipak sam baletan. Ali, dok u ovoj predstavi ne plešem, dok samo sjedim, spavam ili stojim, ponekad čak i leđima okrenut publici, uživam još više jer vjerujem da se Gustav von
Čudan je život. Deset sam godina puno pušio, a prestao sam prije tri tjedna. Da, to baš i ne ide skupa jer u baletu morate jako paziti na zdravlje
Aschenbach uvukao u moje tijelo i u moju glavu. I u tim trenucima ja moram biti Gustav, moram dočarati njegove duboke emocije, grčevitost, tjeskobu, osamljenost, čežnju – govori plesač čija je sudbina da nijednu predstavu u kojoj nastupa uglavnom nema priliku vidjeti iz publike, čiji je sud za njega presudan i govori mu je li umjetnost koju s drugima stvara dobra ili nije. Za Valentinu Turcu ima samo riječi hvale. – Od prvog trenutka ona je bila potpuno pripremljena, imala je jasno razrađen svaki detalj i liniju predstave od početka do kraja, a na pokusima je bila neumoljiva sve dok ne bi od svakog od nas postigla upravo onakvu provedbu njezinih ideja kakvu je zamislila. Ona je vrlo zahtjevna, ali na lijep način. Sve postiže bez povisivanja glasa, uvijek stvarajući dobru i ugodnu atmosferu. Mi smo odmah odlučili da ćemo joj jednostavno vjerovati, slijediti je i tako doći do rezultata za koji smo znali da mora biti izvrstan – kaže plesač koji će najesen, u drugoj postavi, plesati i drugu veliku ulogu ove predstave Anđela smrti, u kojem vidi Gustavova vodiča prema smrti i ogledalo u kojem se ogleda mračna strana njegova lika.
Na početku zlatnih godina
Ovaj izvanredni plesač u ulozi Gustava na pozornici radi i nešto što se u baletu baš i ne viđa: puši. Vjerojatno biste, baš kao i ja, pomislili da je cigareta nespojiva s vrhunskim baletom, disciplinom težom i fizički zahtjevnijom i od većine sportova na vrhunskoj razini. Međutim... – Čudan vam je život. Deset godina sam puno pušio, a prestao sam prije tri tjedna. Da, to baš i ne ide skupa jer u baletu morate jako paziti na svoje zdravlje, ali u isto vrijeme to je jako stresan posao. Na pozornici nemate drugu šansu da ispravite pogrešku ako vam se dogodi. Zbog toga se neki od nas stresa rješavaju i pušenjem iako to nije zdravo. Zato mi je i žao što zbog strogih protupožarnih propisa na pozornici ne mogu zapaliti pravu cigaretu, nego elektroničku, a to je samo dim, to za mene nije pušenje – kaže Sumitomo uz smijeh, uživajući pomalo, uz kavu, u okrajcima dima moje cigarete. O tome koji ga novi likovi i izazovi očekuju u sljedećoj baletnoj sezoni, Sumitomo još ne razmišlja. – Ne znam još ništa o tome, a ionako sam još uvijek sav u Gustavu von Aschenbachu, odnosno on u meni. Ne mogu ga se riješiti ni nakon što završi predstava – kaže umjetnik, svjestan da u tom svom najnovijem liku, koji ga ponekad malo podsjeća i na Leonea u “Glembajevima”, ima još neistraženih dimenzija i dubina. Nekoliko dana nakon premijere “Smrti u Veneciji”, Balet HNK s tom je predstavom otišao na gostovanje u Brno. Čekao ih je dug put. – Bilo je naporno voziti se tako dugo autobusom, ali, s druge strane, imao sam vremena još razmišljati o Gustavu – kaže Japanac iza čijeg vedrog lica inače nikada ne biste naslutili tragiku jednog Aschenbacha, kojeg Sumitomo već poznaje u dušu. – Tema homoseksualnosti je vrlo delikatna, toga sam bio svjestan od početka, ali čitajući knjigu odmah mi je bilo jasno ono što mi je kasnije objasnila i Valentina. Gustav, odrastao zreli muškarac zaljubljuje se u mladića, još zapravo dječaka Tadzia. No, to je mogla biti i djevojčica. Poanta je u tome da se on zaljubljuje u prirodnu kreaciju savršene ljepote, kakvu sam, kao umjetnik, bilo književnik ili slikar, nikada ne bi mogao stvoriti. S Gustavom u sebi počeo sam mnogo više razmišljati o dvije stvari koje čovjek nema pod svojom kontrolom, a o kojima govori ova predstava: o ljubavi i smrti – govori baletan, očito novi obožavatelj djela Thomasa Manna, a isto tako i Gustava Mahlera. Takuya Sumitomo došao je u Zagreb iz Estonije, gdje je bio član baletnog ansambla u jednom manjem gradu. Ovo mu je već treća sezona u HNK gdje mu se ispunjavaju razlozi i ambicije zbog kojih je i došao u Zagreb čiji balet ipak ne bi preporučio svakome. – Ovo je odlična trupa, ali i vrlo zahtjevna jer od plesača traži i zahtijeva maksimum, mnogo rada i silne napore. Teško je, ali preživljavam, zahvaljujući i tome što je moje tijelo snažno i čvrsto, što me čuva od ozljeda. Posla ima jako puno, ali u njemu se uživa jer su sve produkcije koje radimo sjajne pa ne želite ništa propustiti. Ali upravo zato nekome tko je imalo krhkiji, tko je sklon ozljedama ili je već bio ozlijeđen, ne bih preporučio ovo kazalište – govori plesač istovremeno vrlo ozbiljan i očito zadovoljan. Sam mi govori kako se njegova dob smatra početkom zlatnih plesačkih godina koje traju tamo negdje do trideset pete. Ali, u razgovoru, dok ga pitam kako i gdje vidi svoju budućnost, otkrivamo njegov davni san i cilj: postati koreograf. Na natjecanju u HNK prošle je godine nastupio i s jednom vlastitom koreografijom u kategoriji suvremenog plesa, a pohvale drugih plesača povećale su mu samopouzdanje. – Kao plesač ne možete birati ni glazbu, ni temu, ni svoje korake, osim ponekad kada vam neki koreograf dopusti pokoju slobodu da se izrazite na vlastiti način. Zato je za mene velika sreća i to što u Zagrebu radimo s uistinu sjajnim koreografima. Na primjer, kada sada pomislim na “Smrt u Veneciji”, za mene je predstava Valentine Turcu upravo savršena. – Dakle, možemo se nadati da ćemo jednog dana, upravo ovdje u Zagrebu moći vidjeti i vašu prvu autorsku predstavu? – pitam na kraju razgovora. – Uh, već sama pomisao na takvo što čini me neizmjerno sretnim – kaže baletni virtuoz, a njegove riječi potvrđuje njegovo sretno lice, obasjano tom vizijom buduće, željene karijere.