Nažalost, priznajem – inicijativa Pu’ko nam je film doživjela je potpuni poraz

Moj novi film govori o odgoju djece, iskreno mislim da smo ih jako zapustili. Već godinama djeca prvo nauče engleski, pa tek onda hrvatski

Nagrađivani hrvatski redatelj Antonio Nuić ponovno će u Puli jurišati na Zlatnu arenu, ovaj put s filmom “Mali”.

Završili ste novi film, no nekako ne nalazimo previše informacija o njemu?

Nema ih puno, bili smo brzi i efikasni, a imali smo i jednu čudnu, ograničavajuću okolnost. “Mali” je priča o prijelazu jednog dječaka iz dječaštva u pubertet. Naš glumac Vito Dijak upravo je bio u tim godinama tako da smo ga prošle godine ljeto uhvatili u toj fazi – već dva mjeseca poslije izrastao je i krenuo u srednju školu. Koncentrirali smo se da brzo snimimo, u montaži i postprodukciji smo se baš upregnuli pa smo prije dva mjeseca zgotovili film.

Što bi film bio po žanru, skriva li se u njemu još neka priča?

Film je u biti o odgoju. Okosnicu filma čine jedan otac i njegov sin. Taj otac maloj e nekonvencionalni ji, imao je problema sa zakonom, vrati ose iz zatvora, supruga mu je na samrti, a on zna da će mu njezini roditelji pokušati oduzeti skrbništvo jer ga ne smatraju podobnim ocem. Film prati njegovu borbu za skrbništvo, naravno po pravilima koja on smatra poštenima. Ako ga treba žanrovski odrediti, to je kriminalistička socijalna drama, krimi drama iz starih videoteka.

Čini se kako je problem odrastanja sve više u fokusu filma, ali i društva.

Spojio sam dvije svoje interesne sfere – jedno su ti likovi s kojima živim još od fakulteta, Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec, pa mi svako toliko padne na pamet pitanje što bi sada s njima moglo biti. Ako smo ga vidjeli u filmu “Seks, piće, krvoproliće”, onda idemo sada vidjeti kako je to dijete odraslo u tom kontekstu, tko mu je otac, tko mu je majka. A i konačno su u našem društvu krenule teme odgoja, odnosa prema djeci. Iskreno mislim da smo djecu poprilično zapustili. Ne radi se tu samo o tome što bi djeca trebala učiti u školi već i o činjenici da nam djeca već dugi niz godina prvo počinju govoriti engleski, a tek onda hrvatski. HTV je posljednjih 25 godina zanemario program za djecu i mlade, to je u potpunosti devastirano. Imam za to primjere: mojoj nećakinji prve su riječi one što ih čuje s Baby TV-a. Zanemarili smo to da mladima treba domaća kultura kao identifikacijski okvir, pa onda ako nema domaće kulture, mladi prigrle prvo što im se nudi. Devedesetih godina popkulturni prostor bio je zasićen novokomponiranom tamburaškom i klapskom glazbom koje su prezentirane kao neki autentično hrvatski glazbeni izričaj. Generacije koje su u kolijevci slušale pjesme o nekoj Teni i njezinu bivšem dečku koji na dan njena vjenčanja sjedi u birtiji, loče i cmizdri, sad slušaju “punk” varijantu te glazbe, turbofolk. TV Pink i Grand i kako se već ne zovu uspjeli su proizvesti sadržaj koji interesira mlade, a HRT nije. Ovaj se film bavi nebavljenjem djetetom, izostankom bavljenja njime na neki pametan način.

Prošlo je godinu i pol dana od događanja oko HAVC-a. Je li se što promijenilo od tada?

Nije se ništa promijenilo. Koliko je meni poznato, nacrt novog Zakona o audiovizualnoj djelatnosti predstavljen je, raspravljat će se nešto o njemu u Puli, no čini mi se kako se radi samo o kozmetičkim izmjenama koje ne pomažu ni na koji način obavljanju filmske struke u Hrvatskoj. Ono što ljudi ne znaju jest da mi imamo apsolutno neprimjereno zakonodavstvo, ono ne priznaje niti jednu specifičnost te djelatnosti. Normalno da je onda jako teško raditi u tom sustavu i tome ne pomaže rasulo u HAVC-u. A pojavljuju se dobre stvari poput europske Direktive o medijskim uslugama koja de facto omogućuje nacionalnim zakonodavcima da naplaćuju priloge za domaću kinematografiju od svih onih koji od audiovizualnih djelatnosti ostvaruju dobit na teritoriju RH, bez obzira na to imaju li ovdje sjedište. Drugim riječima, Netflix bi mogao dati nešto novca, imaju nekoliko tisuća pretplatnika u Hrvatskoj. Ta direktiva treba stupiti na snagu od jeseni, a ja ne vidim njezine tragove u zakonodavstvu niti namjere da se kinematografija na taj način stabilizira.

Daniel Rafaelić činio se kao jedno spretno rješenje prihvatljivo svima?

Daniel Rafaelić vrstan je stručnjak s područja filma i to je činjenica. Međutim, ono što mi stalno nastojimo objasniti političarima, a njima to nikako ne ide u glavu, jest da ne trebamo čovjeka koji jako voli i poznaje film, nego čovjeka koji jako poznaje način na koji se filmovi rade i stvaraju u današnje doba. Kritičar pogleda gotovi proizvod i njegov svijet filma je svijet gotovih filmova. A svijet onih koji stvaraju filmove je svijet u kojem ima najmanje sjedenja i gledanja filma, ali ima logistike, računovodstva, građevine, prevoženja, baratanja skupom i sofisticiranom tehnikom, planiranja, organiziranja, povlačenja novca iz europskih fondova (u ovoj zemlji su to prvi počeli raditi filmaši), lobiranja po velikim svjetskim filmskim festivalima kao mjestima promocije i prodaje filma… Treba ti osoba koja može biti aktivna na tom polju. Ne kažem da se tome netko ne može naučiti i priučiti za svrhu obavljanja neke funkcije, no nije izgledno da će se takva osoba uskoro naći. Mi smo s ljudskim resursima slabi u svakoj djelatnosti. Pa u ovoj državi fali konobara, a turizam nam je sve!

Postavljalo se i pitanje gledanosti, problem je bio što je HAVC financirao filmove koji se u hrvatskim kinima nisu baš gledali.

Trebali bismo poznavati neke zakonske temelje. Naš se film financira jer je procijenjeno da je to film teške i nekomercijalne naravi. Takvi se filmovi po zakonu mogu financirati. Niti jedna država u svijetu ne financira filmove koji će biti superkomercijalni i to se upisuje kao uvjet za financiranje. Financirati takav film bilo bi apsurdno – ako je nešto samo po sebi komercijalno, onda se ta djelatnost potiče raznim poreznim rasterećenjima i drugim mjerama koje joj osiguravaju napredak. Ovu Novu godinu dočekao sam u društvu u kojem je bilo i dvoje kolega s Islanda. Tad sam čuo islandski način razmišljanja, kolegica je rekla: “Mi možemo ili biti mala nacija ili gledati brojeve. Ako gledamo brojeve, brzo možemo zaključiti da nam se ništa ne isplati proizvoditi, pogotovo ne kulturu, ali ako želimo biti mala nacija, moramo proizvoditi, pogotovo kulturu. Kinematografija ni u jednoj europskoj državi ne funkcionira kao komercijalna djelatnost. Francuska u kinematografiju ulaže oko milijardu i sto milijuna eura godišnje sa zagarantiranim povećanjem svake godine koje je oko jedan posto. Dakle, velika kulturna sila, da bi imala relevantnu kinematografiju, u nju ulaže mili-

I Netlflix bi, prema europskoj direktivi, trebao ostaviti u Hrvatskoj nešto novca