Ne želimo promjenu izbornog zakona, ali želimo birati časne i stručne ljude

Narodi se osjećaju ponosnijima kada im svira himna, pobjeđuje reprezentacija ili kad, pak, slave blagdane. Svoj ponos izražavaju raznim proslavama na kojima su zastave nezaobilazni folklor. Hoće li se za nekoliko dana vijoriti trobojnice u hrvatskim domovima, primjerice, za Dan antifašističke borbe 22. lipnja, Dan državnosti 25. lipnja ili, pak, za Dan neovisnosti 8. listopada? Vjerojatno ne, a još je poraznije to što dio građana i ne zna što slavi tih dana. Tim praznicima Sabor bi mogao uskoro dodati i 23. listopada kao “Dan Hrvata izvan Hrvatske”. Datum kada je hrvatski jezik proglašen službenim jezikom u javnoj uporabi (1847.) trebao bi biti službeni simbol iseljeništva. Borba za svoj jezik neraskidivo je povezana s borbom za političku slobodu i suverenost. Idealna je to poveznica domovinske i iseljene Hrvatske. Iako predlagači uistinu imaju argumente za novi praznik, Sabor ipak treba propitati je li 23. listopada najprikladniji datum s kojim će se poistovjetiti dijaspora. Ako u Sydneyju, New Yorku, Frankfurtu ili bilo gdje drugdje u svijetu, kao i u RH, njihov praznik neće biti slavljen s ponosom, onda ga je besmisleno proglašavati. Svehrvatsku proslavu, osobito toga dana, trebalo bi iskoristiti i za gospodarsko, kulturno, političko te svako drugo nacionalno umrežavanje četiri milijuna iseljenih i četiri milijuna Hrvata u domovini. I svih njih zajedno s Hrvatima iz BiH. Dvojim bi li, recimo, 15. kolovoza, kada se slavi Velika Gospa, koja je ujedno i zaštitnica, kraljica Hrvata, bio prikladniji? Ona je Hrvatima ono što je Ircima Sv. Patrik ili Talijanima Kolumbov dan. Osim toga, kao i Hrvati, Veliku Gospu slave i Amerikanci, Europljani i mnogi drugi narodi. U takvom ambijentu i naši iseljenici uklopili bi se u već stvoreno svečarsko ozračje. Ako ne 15., onda je prikladna “uočnica” 14. kolovoza. Time bi se postojećem neradnom danu dodao još jedan pa bi slavlja i u RH bila bogatija. Čak je i za gospodarstvo prihvatljivije postojećem neradnom danu (15. 8.) pridružiti još jedan (14.), nego jednim danom (23. 10.) prekidati radni tjedan. Uz sve argumente, treba dodati i to da posljednje desetljeće iseljenici više dolaze u domovinu za Veliku Gospu nego za Božić. I 30. svibnja (konstituiranje prvoga Sabora RH) bio bi prihvatljiv datum. Do 2001. godine obilježavao se kao Dan državnosti. Taj praznik najviše je zaživio u hrvatskom narodu. Ukinula ga je SDP-ova koalicija. No, on se još uvijek slavi u dijaspori. U dijelu BiH, u Zapadnohercegovačkoj županiji, službeno je neradni dan. Ima još dosta prijedloga koje bi valjalo razmotriti. Nikako se ne smije uvesti u kalendar još jedan praznik koji Hrvatima neće puno značiti. Dijaspori treba konačno nešto i simbolično što će je jače povezati s matičnom domovinom. Ako se ipak odluči da se kao poveznica uzme dan kada je hrvatski jezik proglašen službenim, onda bi taj datum (23. 10.) morali razumjeti svi u iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj. Do sada je često trebao prevoditelj. Parafrazirat ću Nietzschea “Tako je govorio Zaratustra” pa ću reći “tako je govorila predsjednica”. Kome naša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović šalje poruke? Mislim “zna se”. No, ja stvar vidim malo drugačije, nego se u javnosti piše. Demografski i iseljenički problemi samo su vrh sante leda i nisu od jučer, a posljedica su ne/činjenja naših vrlih političara kojima naši mediji tepaju elite. Od njih treba krenuti, od vrha. Država je skupa i neefikasna, s time se uglavnom svi slažemo. Kako to promijeniti. Rezanjem svih “napumpanih” troškova. Od predsjednice Republike Hrvatske na dalje. Zašto predsjednica nije našla novu jeftiniju lokaciju, a dobro funkcionira u “ekskurzijama” diljem Hrvatske? Koliko ima savjetnika i suradnika, a nema neke velike ovlasti? Kolika je korist vidljiva i nevidljiva od silnih, pa egzotičnih putovanja? Zašto je neprihvatljivo otići u pečalbu (zaraditi, naučiti, poslati i nešto doma), kada je i sama predsjednica bila NATO-gastarbeiter? Sve to vrijedi i za predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića kao i za ostale vođe naših strančica, koji se trgaju doći u Sabor, Vladu i u Europski parlament, jer je to Eldorado. Ne želimo promjenu izbornog zakona, ali narod želi birati časne i stručne predstavnike imenom i prezimenom, koji će zastupati interese baze i njima odgovarati direktno. Pariz je velik koliko i tri Hrvatske, a koliko ima općina? Dosta nam je deset županija, 100 općina, 100 saborskih zastupnika, 10-12 ministarstava. Plaća zastupnika 1000 kuna netto po sjednici. Sabornica bi bila puna. Bitka s korupcijom i sivom ekonomijom jednaka je nekim bitkama iz Domovinskog rata. Zaštiti majčinstvo, jer je ono vrednije od karijere majke i oca. Neisplata plaća je krivično djelo pljačke i prijevare. Ukinuti rad na određeno vrijeme (osim sezonskog). Smanjiti poreze i doprinose na plaće. Povećati minimalnu plaću, ali i inzistirati na poštenom i odgovornom radu, stimulacijama i penalizacijama nerada. Radni vijek 40/35 godina jedini uvjet za odlazak u mirovinu, naravno uz zdravstveni status. Mirovine usklađivati s rastom plaća. Smanjiti broj bolnica, zabraniti liječnicima rad u bolnicama i istovremeno u privatnoj praksi. Dozvoliti “uvoz” specijalista za rad na sofisticiranoj dijagnostičkoj opremi, da bi ona radila nonstop. Ukinuti sve visokoškolske ustanove izvan centara – Zagreb, Split, Rijeka, Dubrovnik, Osijek. Stimulirati poljoprivredu otkupom žitarica i ostalih proizvoda sela, preko robnih zaliha, višak izvoziti. Ograničiti i strogo kontrolirati uvoz hrane (vrste, količine, kvaliteta, cijene, uvoznici, šverc). Angažirati zatvorenike (kojima je u zatvorima tijesno) na javnim radovima (izrada nasipa, sanacija šteta, pošumljavanja požarišta, eko-sanitacije itd.), jer su oni raznim nepodopštinama oštetili društvo, a onda ih još i uzdržavamo. Sve ovo je “musaka” raznih ideja, ali nisam baš puno pročitao ni takvih.