Zna li tko što o roll-upu i vlasnicima misle blagajnice u Konzumu
Zamolio sam u Konzumu jednu blagajnicu, s kojom sam se zbližio u čestim kupnjama, da mi kaže kolika joj je plaća. Poslije nećkanja, ipak mi je odgovorila – osnovna joj je plaća 2500 kuna, a kad radi sve subote i nedjelje, kad skupi najveći broj prekovremenih sati, što je rijetko, zaradi 3200 kuna. Nisam je pitao zna li što su to “roll up krediti”, ali sam siguran da ne zna, kao ni tisuće njezinih kolegica u posrnulom Agrokoru. Čitam, dakle, naslov – “Agrokoru ukupni troškovi produljenja roll up kredita 100 milijuna eura godišnje”. Takvih naslova posljednjih mjeseci bilo je na stotine – defiliraju pred očima čitatelja milijuni, milijarde, dugovi, postoci vlasništva, Lex Agrokor, nagodbe, afere, Plenkovićeve i Dalićkine samohvale i obrane od optužbi iz oporbe, oporbeni zahtjevi za smjenama, istragama pa i lisičinama, Ramljak i Peruško, Rusi i Amerikanci, Sberbank i Adris grupa, dobavljači, nabavljači, nepregledna kolona “svatova” iz koje se čuju cika i pokliči, maše barjacima, pjeva spasu desetaka tisuća radnika i stabilnosti hrvatskog gospodarstva i tako dalje. Baš ništa od svega toga, od te nacionalne i društvene zabave, ne zanima blagajnicu s 2500 kuna osnovne plaće. Niti sve to pogoršava njezino siromaštvo niti joj daje neku nadu. Vjerojatno i ona i mnoštvo drugih djelatnica Konzuma i Agrokora s gorčinom slušaju i gledaju te nerazumljive im zaplete i rasplete, napise o roll up kreditima i vlasništvima, sve im je to strano i nimalo ne dotiče njihovu radoznalost. One su slika potpune otuđenosti puka, naroda, radništva od politike i “strateških pothvata” vlasti, od kojih je jedan “spas” Agrokora. Zadovoljne su ako sa svojom plaćom djeci mogu kupiti kruh, mlijeko, knjige... i očajne ako im neće imati za druge učeničke troškove, tenisice, vjetrovku, a o nekoj boljoj odjeće za sebe i ne razmišljaju. Kino, kazalište, koncerti, godišnji odmor pa i bilo kakav izlazak koji nešto košta – to su im samo događaji iz priča u kojima su likovi neki drugi. Zacijelo se i ne pitaju stide li se taj Plenković, Dalićka, Ramljak, Peruško... što mašu svojim zaslugama za Agrokor i pri tome primaju goleme novce, novce koje oni, radnici, zarade a sami dobivaju crkavicu. Možda se ponetko od njih upita kakav je to spas Agrokora ako se spašavaju bijedne plaće desetaka tisuća radnika, plaće od kojih svak tko može bježi ili u uspješnije tvrtke ili u inozemstvo. Svaki dan se u vrhovima vlasti i u vrhovima Agrokora sastanči i priopćavaju povijesne odluke, odluke ni o čemu, ni za koga i ni za koju svrhu dostojnu čovjeka. Reklo bi se – Bože kako su taj Ramljak, Peruško, Plenković, Dalićka... sposobni i brižljivi ljudi kad su bili toliko mudri i ustrajni da s Agrokorom, nakon sudbonosnih odluka, postignu sudbonosne ciljeve. Hvali li se vrh vlasti još igdje u svijetu što je spasio plaće od 350 eura, koju bi s prezirom odbio i prosječni prosjak što “radi” u središtu Zagreba. “Spašavanje” Agrokorovih bijednih plaća savršena je slika odnosa vlasti prema hrvatskom narodu, koji se može sažeti u dvije riječi: budi gladan ili bježi u inozemstvo. Ako radnici Konzuma i drugih Agrokorovih tvrtki imaju djecu – kako ih odgojiti, školovati, učiniti koliko-toliko ravnim vršnjacima? Ako je nemaju, kako si mogu priuštiti da je imaju, kako mogu zadovoljiti svoje biološke, kršćanske, nacionalne, roditeljske zadaće. Ali ako nemaju odgovora na ta pitanja, imaju vlast koja kaže da je njihovo stanje posljedica njezine brige za ljude, da ih ona “spašava” od strateških potonuća. Agrokor je velik, i po opsegu, i po milijunima i milijardama kojima se paradira u svakidašnjim izjavama i tekstovima, no sa stajališta blagajnice s 2500 kuna plaće on je – veliko ništa. Sklonište od kiše koje svuda prokišnjava, sklonište od hladnoće u kojem odsvukud puše, sklonište od gladi od kojeg su bolje pučke kuhinje, sklonište od siromaštva u kojem te čeka neimaština. To sklonište spašavaju Ramljak, Peruško, Plenković, Dalićka... koji bi svoje imovinske kartice najradije skrili jer one pokazuju ne da ne dijele sudbinu naroda nego od te sudbine bježe što dalje i nastoje da u školovanju djecu što prije odvoje od siromašnih im vršnjaka koje sami stvaraju. Stoga je “spašavanje” velikog Agrokora najveća obmana vlasti u samostalnoj Hrvatskoj, predstava za javnost, praznina ogrnuta fascinantnošću milijuna i milijardi iza kojih nema ništa doli te praznine koju vlast ispunjava svojom narcisoidnom nesposobnošću i pokvarenošću. U zahtjevu za ispravak objavljene informacije među ostalim stoji: “Neistinit je navod kako Stipe Gelo uzalud već godinama prijavljuje bespravnu gradnju svog susjeda u Trogiru, na adresi Alojzija Stepinca 7, odnosno na da je na trogirskoj tržnici, tik uz njegov objekt Lovre Bilić sagradio svoj i zagradio mu prozore u prizemlju njegovog objekta. Predmetni objekt je izgrađen prije gotovo 30 godina i to u vremenu prije nego je Stipe Gelo kao vlasnik susjedne nekretnine stupio u vlasništvo iste. Predmetna nekretnina je sagrađena temeljem valjane građevinske i lokacijske dozvole, dok je za unutrašnje uređenje i dogradnje na objektu, doneseno rješenje o izvedenom stanju 12. 6. 2014., kojim je u cijelosti legalizirana sva gradnja do 30. 6. 2011. U tekstu pod naslovom “Bespravna gradnja na trogirskoj tržnici, Stipe Gelo: Susjed mi je zazidao prozore!” navodi se kako je građevinska inspekcija izašla na teren i još u studenom 2015. godine izdala rješenje o uklanjanju nelegalnog objekta, u kojem bespravni investitor drži ugostiteljski objekt i kako moja stranka nikada nije postupila po inspekcijskom rješenju. Nadalje se tekst nadovezuje navodima da bespravni investitor ne samo što nije postupio rješenju inspekcije, on u tom objektu već godinama nesmetano obavlja ugostiteljsku djelatnost, konkretno drži kafić. Takav navod nije istinit. U ime moje stanke Lovre Bilića ukazujem kako ne postoji rješenje o uklanjaju objekta u kojem moja stranka obavlja ugostiteljsku djelatnost. Objekt Lovre Bilića je u potpunosti legalan, dok se unutar predmetnog objekta uredno obavlja i u skladu sa zakonom, registrirana ugostiteljska djelatnost. Istina je kako je stvarni vlasnik susjedne građevine, Stipe Gelo prijavio moju stranku građevinskoj inspekciji, te je zaista i doneseno rješenje kojom se mora ukloniti rekonstruirani dio postojeće građevine i to nadgradnja tlocrtnih dimenzija cca 3,60 x 4,00 m visine sljemena 3,40 m i pergola dimenzija cca 11 x 8 m visine 2,70 m, koji su podignuti u proljeće 2015. Iz teksta koji je objavljen, kao i njegove opreme, proizlazi kako je cijeli objekt nelegalna građevina što nije istinit navod. Predmetni objekti se nalaze na krovnoj terasi u vlasništvu moje stranke Lovre Bilića. U ime moje stranke Lovre Bilića ističem kako je Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Trogiru izdalo potvrdu, Klasa: 612-08/14-01/1515, od 26. 2. 2015., kojom potvrđuje da je projekt predmetne terase caffe bara u skladu s posebnim uvjetima zaštite kulturne baštine, te su gore navedeni zahvati u prostoru u postupku izdavanja građevinske dozvole. Zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za gore navedene objekte podnesen je 3.11. 2015., no isti još nije konačno riješen”.
Hvali li se vrh vlasti još igdje u svijetu osim u Hrvatskoj što je spasio plaće od 350 eura