U maloj zemlji velikih pričljivaca zaboravili smo moć jednostavnih riječi

Ako netko govori 27 minuta kad to zapravo traži dvije, sigurno ne slušate nekoga tko zna više od drugih, kome je stalo ili tko vas poštuje

Već mjesecima moja žena ima nov mučni zadatak. Njezin otac boluje od raka. Redovito razgovaraju o nalazima i preporukama njegova sadašnjeg onkološkog tima, a ona (kao “neutralni” promatrač) predlaže što bi ih on možda trebao pitati. Jutros je slušala audiosnimku posljednjeg posjeta onkologiji. Prema njezinim riječima, svi su u timu vrhunski. No, jedan od liječnika – mlađi muškarac – uporno je dominirao razgovorom. Govorio je jakim žargonom, brzo. Izvrsno poznaje svoje „rakove“, ali ne poznaje svoje ljude. Na kraju, što je više govorio, sve je više zbunjivao. Istraživanja moje žene objavljena su u izdanjima poput Kliničkog časopisa Američkog društva za nefrologiju i Časopisa o alergijskoj astmi i imunologiji. Razvila je cijele zdravstvene sustave u Svjetskoj banci, a ipak mora slušati i preslušavati ovog liječnika kako objašnjava stvari. Medicina je svijet koji ona razumije pa, ipak, i ona ga teškom mukom prati. Rekla je: “U snimci čujem da je moj otac potpuno zbunjen.” Tu i tamo tijekom cjelosatne snimke drugi bi mu liječnik upao u riječ. “U dvije sekunde bi objasnio stvari za koje bi onom drugom (najvjerojatnije) trebali dani”, izjavila je. Na primjer, da bi objasnio kako se rak proširio, nacrtao je jednostavan crtež. Nije bila riječ o tehnikalijama – riječ je bila o komunikaciji. Isti pacijent. Ista bolest. Ista prognoza. Dva različita pristupa. Svojim pristupom mlađi liječnik nije iznio šanse za preživljavanje i dostupne metode liječenja, već svoju nadmoć i nesigurnost. Način na koji je komunicirao bilo je čisto razmetanje. Stariji liječnik, za razliku od mlađeg, jednostavno je bio u službi pacijenta – cilj mu je bio da moj tast razumije pojedinosti o bolesti koja je prijetila njegovu životu. Razlika je bila ta što je stariji liječnik poznavao ljude, poznavao „rakove“i poznavao sebe. Bio je siguran u svoje znanje, sposobnosti i ograničenja, što je imalo impresivan utjecaj na sve uključene. Nakon što je to odslušala sat vremena, zaključila je: “Trebam reći ocu da na ovim sastancima bude prisutan samo stariji liječnik.” Živimo u maloj zemlji velikih pričljivaca. Naši političari govore satima, ali ne kažu ništa. Na televiziji gledamo beskonačno duge političke rasprave, ali rijetko čujemo nešto pametno. Većina tih ljudi uživa visok ugled i ima širok i bogat rječnik, no većinu svog života provode stvarajući nejasne i mutne slike. Nakon jednog sata slušanja ne možete se sjetiti o čemu su govorili. Ta je nejasnost rezultat i problem tog kičastog zamršenog govora, a vjerojatno i cilj. Ne znaju što reći, ne znaju kakvu sliku žele stvoriti, ali inzistiraju na tome da oni budu slikari. U Hrvatskoj to vidim stalno, u poslovnom svijetu, u politici, u medijima i po kafićima. Mnogo priče, malo toga rečenog. Stoga, ako čujete da netko koristi tri riječi za opisivanje nečega što zahtijeva jednu ili govori dvadeset sedam minuta kad to zapravo zahtijeva dvije, znajte da ne slušate nekoga tko zna više od drugih, ili nekoga kome je stalo, ili tko vas poštuje. Drže govor o sebi samima, ne o problemu, ne o rješenju, i nikako ne o vašem najboljem interesu. Vrijeme je za drugo mišljenje.