Zbog standarda većeg nego u Africi – niže mirovine!?

Prijeti nam se da će mirovine u Hrvatskoj biti manje za 500 kuna ne provede li se reforma mirovinskog sustava kako je resorni ministar Marko Pavić to predvidio, a to znači, ako se oduzme ili, kako on kaže, “dobrovoljno” prenese privatna imovina iz drugog mirovinskog stupa u korist državnog proračuna, odnosno u prvi mirovinski stup. Kažu dužnosnici Vlade RH da se godišnje iz državnog proračuna za isplatu mirovina “troši” više od 17 milijardi kuna i da je to, s obzirom na demografsku sliku, nedostatak stručne radne snage i mali broj zaposlenih u Hrvatskoj, dugoročno neodrživo? Postavlja se pitanje zašto se sve mirovine koje su stečene na razne načine i po različitim osnovama stavljaju pod isti trošak i na takav način zamagljuju istinu o “skupim “hrvatskim umirovljenicima. Kada će se već jednom rasvijetliti slika o privilegiranim i povlaštenim mirovinama u Hrvatskoj i o njihovu načinu stjecanja? Kada će ti povlašteni umirovljenici već jednom na temelju svog konkretnog i realnog radnog doprinosa početi dobivati mirovine neskriveni iz nekog svog političkog “rada” koji i nema mjerljivost vrijednosti. Ako je točno da sadašnji mirovinski fond iz prvog stupa od osamostaljenja države Hrvatske ne akumulira dovoljno sredstava za isplatu i ovakvo niskih mirovina, s pravom se može postaviti pitanje, kako i zašto je do ovoga došlo, ako se dobro zna da je iz tog fonda početkom 1990-ih nestao velik novac, nekoliko puta više negoli je sadašnja financijska rupa u fondu. Zašto nikada nitko odgovarao nije niti je to ikada rasvijetljeno. Kažu neki da je upravo s tim novcem izvršena pretvorba i privatizacija, a znamo koliko nas je ta rabota “usrećila i unaprijedila”. Jadikovanje nad “opterećenjem” isplata mirovina iz proračuna nije ništa drugo nego strah da se neće imati dovoljno novca za održavanje i servisiranje glomaznog državnog, regionalnog i lokalnog birokratskog aparata. Treba održati i zadržati 428 općina i 128 gradova, 20 županija i zagrebačku gradsku upravu od nekoliko tisuća zaposlenika, 21 ministarstvo, nekoliko stotina agencija i fondova s ne zna se koliko zaposlenika. Ne smijemo zaboravili ni 151 saborskoga zastupnika, kao da nas ima 15 milijuna, i njihove poslužitelje sa svim mogućim privilegijama i troškovima, za koje je uvijek potreban rebalans njihovih troškova. Uštedjeti se ne smije ni lipa jer bi planirani troškovi za iduću godinu morali biti manji. Umjesto da državne, gradske i općinske tvrtke stvaraju dobit i rasterećuju troškovnu stranu državnog i lokalnih proračuna, oni je uglavnom opterećuju. Tko je to vidio da se bilo što ili čak sve od navedenoga reorganizira i racionalizira i svede u normalne okvire funkcionalne i jeftine državne i lokalne uprave. Bolje je prijetiti smanjenjem mirovina i produženjem radnog vijeka do odlaska na groblje i uvjeravati narod kako su nam oni iz Afrike zavidni na standardu koji “uživamo”. Ne znaju oni tamo u Africi kakve mi “dušobrižnike” imamo i koliko smo im “zahvalni i sretni” za sve ovo što su nam priuštili. Od silne “sreće i zadovoljstva” svakim danom nas je sve manje, jer nismo svjesni kako nam je ovdje dobro, pa tako nešto tražimo negdje drugdje. I bolje je što je ta Afrika tako daleko i što oni sve ovo tamo ne znaju, i što svoju mirovinu neće zaraditi u državi čijim su građanima zavidni na standardu koji “uživaju”.