BRAČ Vesna Parun voljela je doći u Novo Selo i ovdje “slikavat”
Ambicije da svoj kiparski talent razvija školovanjem 68-godišnji Franjo Antonijević iz Novog Sela nikad nije imao, kaže da tako “ne bi osta svoj” Kad iz supetarske luke zavojitom cestom krenete na suprotnu stranu Brača k Sumartinu, ostavljajući za sobom skretanje za najpoznatiju otočku destinaciju Bol, s lijeve ćete strane naići na putokaz za Novo Selo smješteno u unutrašnjosti otoka. Baš da je to selo sa 150 duša nešto pretjerano novo, nije, al’ da je posebno, jest. Iako ga nema na popisu mondenih destinacija na otoku. Sa starim i novim kamenim kućama zadržalo je štih nekih prošlih vremena, nema tu kafića i hotela, mještani kažu da je pjesnikinja Vesna Parun voljela ovamo “doć slikavat’”, a centralno je mjesto ispod župne crkve Navještenja Blažene Djevice Marije gdje za popodneva otočani igraju na karte.
Sve sam naučio
Odmah uz crkvu dvometarski je kip svetog Antuna. Djelo je to Franje Antonijevića, danas 68-godišnjaka, koji je velikim kamenim skulpturama ukrasio ulaz u svoje selo i po kamenim ćete glavama uz cestu odmah znati da ste stigli na odredište. Ovamo turisti dolaze vidjeti kako je napravio sva ta čudesa, koristeći se u radu i frezom za rezanje ili brušenje kamena jer električna rezalica, zaključio je, ne bi ostavila dovoljno traga. Kiparstvom se počeo baviti još u srednjoj školi, osim u kamenu, radi i u drvu, bakru i metalu, a pomalo i slika. Njegov izričaj pripada naivi, a Franjo je potpuno samouk. Ni sam ne zna koliko je njegovih radova u privatnim zbirkama, spominje nam strankinju koja je auto “nakrcala kipovima”, a cijene su, govori, umjerene. Kameni će reljef prodati za dvjestotinjak kuna pa se samo nasmijuljiti dok izgovara da se u Bolu rad sličan njegovu, al’ s manje detalja i duše, prodaje i pet puta skuplje. Ambicije da svoj talent razvija školovanjem nije imao jer tako “ne bi osta svoj”. – Dolazija mi je Grgo Gamulin, gleda, govorija, al eto... Pa i slavni je Constantin Brancusi, koji je bija školovan čovik, reka Augusteu Rodinu u čijoj je radionici naposljetku radija da će, bude li se školova u njega, bit mali Rodin – tumači Franjo čijim je skulpturama povjesničar umjetnosti Gamulin posvetio stranice u svom djelu Itaka koja traje. Kroz Antonijevićevo dvorište,