Sve veći broj turista mogao bi uništiti zemaljski raj
koje je i ujedno i radionica i galerija na otvorenom, prolazimo uz kamene dvore u kojima živi sa starijim bratom Slavkom i nekoliko mačaka te se penjemo na cestu koja vodi prema kipu svetog Ante. Na glavnoj cesti nailazimo na odavna zatvorenu školu, sagrađenu još 1853. Franjo govori da je njegova mati Lenka u toj jednoj od najstarijih škola na ovom dijelu otoka bila učiteljica, a on đak. Odlazimo zatim prema seoskom groblju na čijem je pročelju ploča s natpisom da 1899. godine “ovo selo brojeć 500 stanovnika podiže ovo ukopište obćinskim troškom”. Četiri godine kasnije na groblju je izgrađena crkvica svetog Nikole. Arheološkim istraživanjima na području sela koje priča povijest pronađena su vrijedna nalazišta, poput onog na novoselskom predjelu Bunje gdje su pronađeni ostaci ville rustice i groblja iz vremena antike.
Brački je najbolji
Za neku će buduću povijest svoj trag ostaviti i Franjo Antonijević, koji je radni vijek proveo u stolarskoj radionici dohvaćajući se kamena kad god je bio u prilici. Kamen od kojeg stvara svoja djela donosi iz polja, nešto materijala dobije iz obližnje radionice. Kad ga priupitate koji je kamen najbolji za rad, odgovorit će da od bračkog boljeg nema. Uostalom, brački kamen ravnodušnim nije ostavio ni slavne graditelje i kipare Jurja Dalmatinca, Nikolu Firentinca, Andriju Alešiju. Utkan je u Bijelu kuću, Dioklecijanovu palaču u Splitu, Begovu džamiju u Sarajevu, a od bijelog bračkog kamena na groblju u Dračevici gradi se impozantni mauzolej obitelji Šimunović koji je dao izgraditi jedan od najbogatijih otočana, povratnik s Novog Zelanda Ivan Šimunović, prozvan kraljem škampa... Baš kao slavni i bogati, i Franjo Antonijević zaljubljenik je u to otočko kameno blago. S novim smještajnim kapacitetima dolaze i novi gosti, a procjenjuje se da su bolske plaže već sada premale za sve njih Deklarirani “Otok kulture i avanture”, treći po veličini na Jadranu, s kojega je stanovništvo bježalo u svijet gotovo cijelo jedno stoljeće, donedavno, a mladi i danas, pokušava Bol i Zlatni rat iskoristiti kao mamac da bi u samo to mjesto doveo godišnje puno više od sadašnjih šezdesetak turista po glavi stanovnika, dakle – puno više od lanjskih 102.431 furešta. A to je polovina trodnevnih gostiju Ultre u Splitu, koji je desetak kilometara daleko, satić ljuljanja trajekta na valovima. Brend je postao poznat u svijetu, ali kako morske struje premještaju bijeli pijesak Zlatnoga rata tamo-ovamo, tako, čini se, turistički planovi Bola i sadržaji šetaju ne bi li pogodili u sridu. Domaćih je gostiju sve manje, apsolutna su većina strani turisti. Podsjetimo, domaćih je lani, spram 2016., u Bolu boravilo 29 posto manje, njih samo 6765, koji su ostvarili 30.403 noćenja. Stranaca je bilo čak 95.666 i ostvarili su 595.227 noćenja. S druge strane, smještajnih je kapaciteta sve više i više, a najavljuje se da će ih biti i još, uključujući i megaresort koji bi imao vlastito katamaransko pristanište, bio zasnovan na all inclusive konceptu te imao sve sadržaje poput trgovina i restorana. To se nimalo ne sviđa ovdašnjim ugostiteljima i trgovcima jer će, ostvari li se projekt protiv kojeg se Boljani kane boriti i referendumom, ostati bez dobrog dijela turističkog kolača. S novim će smještajnim kapacitetima, samo u posljednjih godinu i pol bilo ih je više od tisuću, doći i novi gosti, a procjenjuje se da su već sada plaže prekapacitirane za više od 150 posto...Bol je odavna top destinacija na koju turisti hrle, ovdje ima raznih sadržaja, za svakog ponešto – provoda, kulturnih događanja, gastronomska je ponuda odlična, domaći na koje smo nailazili susretljivi. No pitanje je hoće li turistički konzumerizam koji je prevagnuo s vremenom uništiti otočnu “zlatnu koku”, taj komadić zemaljskog raja u negdašnjem domu vinogradara, ribara i pomoraca.