Nogometna bajka je okončana, na redu je naša stvarnost
Od političke elite nitko na pozornici nije govorio. Valjda su bili svjesni da su ondje suvišni
Jedna od pobjeda vatrenih jest i to što su iz Subotice u Zagreb na njihovu feštu došli zajedno jedan Predrag, Miodrag, Ivan i Josip
DRAŽEN BRAJDIĆ
Koliko god i oni sami ovih dana u tome uživali, jer lijepo je bilo vidjeti sretan vlastiti narod i slušati i čitati hvalospjeve medija iz cijelog svijeta, hrvatski političari (bili oni vladajući ili opozicijski) niti ne slute što su im nogometaši svojim uspjehom servirali. A stavili su im na dnevni red oporavak Lijepe Naše. Jer ako su oni mogli biti ustrajni, neumoljivi, nesebični i nepokolebljivi, i kao takvi dospjeti do finala SP-a najpopularnijeg i najkonkurentnijeg sporta na svijetu, onda to mogu i moraju i gospodari kvalitete naših života. I to u zemlji radišnih ljudi kojoj, doduše, u gospodarstvu baš i ne ide najbolje.
Stigli i navijači iz Subotice
Ako su se nogometaši tri puta mogli dizati iz pepela (u eliminacijskim su utakmicama triput preokrenuli rezultat), onda još uvijek nije kasno niti za državu hrvatsku da promijeni smjer. Ponajprije gospodarski, nastavno na to i socijalno, pa ako hoćete i sportski jer ovo svjetsko nogometno srebro sigurno nije rezultat sustavnosti rada u hrvatskom sportu. Više je to posljedica blagorodnosti sportskog tla i brušenja tog iskopanog grumenja od onih koji su ih od nas, za šaku dolara, u stilu kolonizatora, otkupili još kao golobrade ili neformirane. Ne bude li poticajnih reformi, ne promijeni li se društvena klima, ne prestanu li mladi Hrvati u tako golemim brojkama odlaziti trbuhom za kruhom, poslanje naših političara bit će promašeno. A sva ova neopisiva sreća hrvatskog naroda postat će im još veći uteg no što ga nose sada. Jer, u ponedjeljak se oslobodila ogromna energija kojom neće biti lako upravljati. Bez obzira što naši nogometaši nisu postali prvaci svijeta, rijeke navijača slijevale su se sutradan prema središnjem trgu hrvatskog glavnog grada. Bili su to ljudi željni radosnih vijesti, veselja, svega onoga što im svakodnevni život baš i ne nudi. Vidjelo se to i po njihovim suzama radosnicama, ali i onim nevjerojatnim slikama s trgova i ulica hrvatskih gradova na kojima se satima slavilo i nakon izgubljenog finala. Baš kao i u ponedjeljak na Jelačićevu placu gdje su se političari držali na rezervnom položaju. Naime, nitko od njih nije se pojavio na pozornici svjetskih prvaka, čak niti sveprisuti gradonačelnik Bandić, jer su se osjećali suvišno. A i riskirali bi zvižduke razgaljenog mnoštva kojem su tog trenutka važni bili jedino njihovi sportski heroji. A među tim ljudima na središnjem zagrebačkom trgu bila su i četvorica navijača iz Subotice. A to što su na ovu feštu u glavni hrvatski grad u istom automobilu došli jedan Josip, Ivan, Predrag i Miodrag, također je jedna od pobjeda ovog veličanstvenog sportskog uspjeha. Baš kao što su i čestitke hrvatskim nogometašima teniskog asa Novaka Đokovića koji zbog toga u svojoj zemlji, od užarenih šovinističkih mozgova, doživljava vrlo niske udarce. No, taj je gospodin za hrvatsko-srpske odnose učinio je puno više no što iti jedan političar iz njegove zemlje može i zamisliti. Baš kao i naši nogometaši koji se nisu suzdržavali od javne podrške teniskom velikanu iz susjedne nam zemlje.
Ova mladež zaslužuje bolje
Hrvatska nema monumentalne trgove niti avenije, nema Elizejske poljane, ali Hrvati imaju monumentalne emocije. I svi mi posljednjih smo mjesec dana živjeli u jednoj radosnoj, združenoj, optimističnoj zemlji. I baš zbog toga povratak u stvarnost iz ove bajke, koji nam neminovno slijedi, mogao bi biti poput hladnog tuša iliti bolnog otrežnjenja. A na krilima ovog zajedništva, kakvog ne pamtimo od ratnih godina, doista bi se moglo jako puno. Kako su se svih ovih dana često vrtjele navijačke pjesme, ali i budnice iz sfere popularne glazbe, tako se prisjetih stihova klape Intrade iz pjesme “Croatijo iz duše te ljubim” koji glase “nemoj sine nikud ići, tvoj je kamen, maslina i drača”. Ja se doista nadam da svojem sinu (i kćeri) jednog dana neću morati molećivo pjevati “nek te rani kora kruva, kapja vina, zrno soli, nek ti kušin bude stina...”. Jer moji klinci, i sva hrvatska mladež, s pravom će od ove Lijepe Naše očekivati više od toga.
Ako su se nogometaši dizali iz pepela tri puta, može to i gospodarski posustala Hrvatska Ne budu li djelotvorni, ova bi neopisiva sreća naroda političarima mogla postati velik uteg