Predsjedničina uvjerljiva i odlučna osuda ustaškog režima obvezuje i druge
Prava riječ u osudi ustaških zločina i ustaškog režima, i na pravom mjestu, u Jasenovcu, iako sa zakašnjenjem, mogu služiti svrsi moralne vrijednosti i snage današnje Hrvatske s kojom je predsjednica Republike istupila pred svojim izraelskim kolegom. To što je ona rekla nije privatno mišljenje, to je rekla u funkciji šefa države, i to bi trebalo obvezivati i druge. Nema Hrvatska ništa od odgovornosti za zločine NDH-države; dužna ih je bila, i iz moralnih i iz političkih razloga, i ranije ovako odlučno, uvjerljivo osuditi, onako kako se osuđuju svi zločini koji su učinjeni u Hrvatskoj, u ime izvjesne ideje hrvatstva. Kolinda Grabar-Kitarović rekla je sve što se čekalo da jedan šef države kaže – da je Jasenovac dio holokausta (što se vidi u Beču, a ne u Zagrebu), da su u njemu masovno likvidirani Židovi, Srbi, Romi i Hrvati, protivnici ustaškog režima. Njezin izraelski gost, predsjednik Reuven Rivlin, mogao je pohvaliti sposobnost Hrvatske da pamti i da pamćenje bude ugrađeno u moralne temelje njezina društva. Kad se o fašizmu i nacizmu kaže što je već trebalo reći, onda je politički vjerodostojnije osuđivati sve druge totalitarizme; kad se o Jasenovcu kaže da je bio mjesto holokausta, onda je moralnije osuđivati manipulatore koji se i danas služe Jasenovcem da bi potkopavali demokratsku hrvatsku državu. Ustaški režim i ustaška država ne bi uopće trebali biti prijeporno mjesto u hrvatskoj politici: NDH je bila dio nacističkog poretka u Europi, i mora dijeliti njegovu sudbinu. To je prošlost koja se ne može oživljavati. Problem je što se u Hrvatskoj i dalje javljaju različiti nostalgičari i recidivisti koji bi račune s drugim totalitarizmom izravnavali s popustima za fašizam. Kad se osnivala hrvatska država, postavljene su čvrste ustavne granice koje je dijele od ratne, kvislinške Hrvatske i vežu uz hrvatski antifašizam. Ipak, granice su se probijale, i sam je Franjo Tuđman koketirao s tim proustaškim snagama, ne iz uvjerenja nego zbog izbornih interesa, i u sklopu politike pomirenja koja je pomirivala teško pomirljivo, i s desna i s lijeva. Ni dva predsjednika (Stipe Mesić i Ivo Josipović), koje su vezali uz ljevicu, nisu bili dovoljno uvjerljivi, ne da popuštaju ekstremima, nego da okupljaju Hrvate, etničke i političke, oko ideje novoga ujedinjenja. A ona je pretpostavljala odbacivanje fašizma, i kritičku valorizaciju komunizma. Ljevica i desnica uglavnom se na tome terenu nisu mogle suglasiti; konsenzus o ratnoj prošlosti, i o poraću i njegovim zločinima, čekali su neko bolje vrijeme. Hrvatska razvija prijateljske odnose s Izraelom (ne nauštrb arapskih zemalja); ima i tu obvezu da ne gleda kako se falsificira ratna prošlost. Hrvatska je pokazala koliko je osjetljiva na stradanje Židova; ne može od toga odstupati. Hrvatska je, na kraju, dužna prema vlastitoj istini, i pamtiti što je bilo u ratu; da se prošlost i njoj ne bi ponavljala. Iako predsjednica države ne piše zakone, moglo bi se reći da je ona u Jasenovcu preuzela obveze pred svijetom i postavila standarde za Hrvatsku. Na njoj je da najviše pazi da i sama ne pogazi, i da pred Jazovkom ne (s)ruši ono što gradi u Jasenovcu.