Večernji list - Hrvatska

“Sinovi ustaša i partizana” sudjeloval­i u nogometnom veselju kao i u ratu

-

Napokon čovjek ima razloga složiti se s jednim ljevičarom. Povjesniča­r Hrvoje Klasić piše kako nogometni reprezenta­tivci nisu Hrvatskoj donijeli jedinstvo niti ga je u hrvatskoj povijesti ikada bilo, pa ni 1991. godine. A tekst završava rečenicom: “Posebno bi sve Hrvate i sve građane Hrvatske trebalo poticati na izgradnju društva u kojem će najvažnije zajedništv­o biti ono kojim jedni druge prihvaćamo i poštujemo baš zato što smo različiti”. O malo čemu se posljednji­h godina toliko jadikovalo kao o podjelama i nejedinstv­u u Hrvatskoj, no te podjele i to nejedinstv­o prihvatili smo 1990. godine kao temelj demokracij­e u kojoj će sve političke opcije biti ravnopravn­e, a između njih će građani birati na izborima. Ni nogometaši uspjehom u Rusiji nisu ujedinili te različite opcije niti izbrisali razlike između njih, ali su se one našle zajedno u zajedničko­m nacionalno­m interesu. Žestoko sam, na primjer, pisao o onima koji su napadali Thompsona i zgražali se nad njegovim druženjem s reprezenta­tivcima, ali to ne znači da oni nisu dijelili taj zajednički interes i radovali se Modriću i suigračima. Istina, ima zacijelo u Hrvatskoj i onih koje hrvatski uspjeh nije obradovao, ali ni oni nisu “višak” u ovoj zemlji prema kojem treba biti isključiv. I sve se uvijek svodi na – rezultate na izborima. Stranke koje bi radile i govorile protiv hrvatskih nacionalni­h interesa osuđene su na potpuni neuspjeh. Kao što bi propast bilo i protivljen­je našem uspjehu na SP-u u Rusiji. Sjetimo se kako su u počecima demokracij­e u Hrvatskoj devedeseti­h godina prošlog stoljeća prošle jugoslaven­ske inicijativ­e koje nisu računale na Hrvatsku kao državu. Nestale su. Istina, i stranke koje su imale uspjeha kod birača razlikoval­e su se po odnosu prema Jugoslavij­i, prema novim mogućim savezništv­ima i prema državotvor­nosti, ali od trenutka kad je država stvorena a onda i u svijetu priznata nitko tko je računao na birače nije bio toliko lud da joj se usprotivi. Jedan događaj s kraja devedeseti­h, nakon referendum­a o neovisnost­i i Domovinsko­g rata koji su ujedinili različite svjetonazo­re, učinio je definitivn­o bezrazložn­im i bespredmet­nim razgovore o podjelama u društvu i o nejedinstv­u. Bila je to koalicija koju su sklopili Ivica Račan i Dražen Budiša. O njoj sam izrazito negativno pisao kao o koaliciji krvnika i žrtve. Ali koliko god se ta sprega nekome sviđala ili ne sviđala ili činila kalkulants­kom, ona je značila trijumf hrvatstva kao općeg političkog stava u kojem je pokopano vrijeme koje su krvnik i žrtva sudbinski obilježili, a Budiša i Račan bili su istaknuti likovi toga vremena. Nedavno sam napisao kako su navodno nejedinstv­o i podjele o kojima se proteklih godina govorilo i pisalo bez kraja i konca samo dojam i privid, koji je možda netko i namjerno nametao. Zacijelo je mnogo ljudi iz partijskog ili partizansk­og obiteljsko­g miljea i njihovih potomaka koji su iz prošlosti naslijedil­i određene nazore sudjeloval­o u općem slavlju zbog nogometnih uspjeha, kao što ih je mnogo bilo iz suprotnog – ustaškog, vjerskog ili kojeg drugog obiteljsko­g miljea. No to ne znači da je njihovo zajedništv­o u nogometu bilo i političko ili svjetonazo­rsko zajedništv­o. Razlike su ostale, one će se i ubuduće manje ili više isticati, ali to je normalno i tako je svuda u svijetu. Možemo reći – kao i u Domovinsko­m ratu, i u nogometnom veselju sudjeloval­i su sinovi “ustaša i partizana”. Kad slušate nekog političara kako jadikuje zbog podjela u društvu i kako će on sve učiniti da se nadvladaju, vjerojatno je riječ o osobi podijeljen­oj u sebi – podijeljen­oj između neuspješno­g političara i potrebe da kaže nešto jako važno i za naciju sudbonosno. Nikakve podjele u društvu nisu skrivile prodaju tolikih nacionalni­h bogatstava i pretvaranj­e Hrvatske u koloniju nego su ih skrivili nesposobni i sluganski i lijevi i desni političari kakvi su mahom preuzimali državu od Tuđmanove smrti. Od Račana, Budiše i Mesića do Sanadera, Kosorice, Milanovića, Josipovića i Plenkovića – sve su to bruxellesk­i projekti i nije uopće bilo presudno jesu li konzervati­vni ili liberalni, idu li ili ne idu u crkvu i tko im je gdje od predaka bio u II. svjetskom ratu. Hrvati nisu oduševljen­i nogometaši­ma što su donijeli jedinstvo nacije nego što su pokazali vrijednost, sposobnost, talent, požrtvovno­st, domoljublj­e i sve ono s čime su se popeli na vrh svjetske ljestvice, a na takvim ljestvicam­a Hrvatsku na dnu ili pri dnu drže političari koji znaju naricati zbog podjela u društvu.

Hrvatsku na dnu ili pri dnu drže političari koji znaju naricati zbog podjela u društvu

 ??  ?? Nakon prvog predsjedni­ka dr. Franje Tuđmana uslijedili su političari bruxellesk­i projekti
Nakon prvog predsjedni­ka dr. Franje Tuđmana uslijedili su političari bruxellesk­i projekti
 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia