POREČ Bortolo i Francesca iz 18. stoljeća stigli na rivu – na kavu
Članovi Društva prijatelja Giostre otkrivaju kako se gradila Eufrazijeva bazilika, što je slušao Ernest Hemingway prije nego što si je oduzeo život... Drže se za ruke, u baroknim odijelima kao da su sad izišli iz kakve porečke palače, srećem ih tu na rivi. Nemoguće ih je ne uočiti. – Može fotka? – pitam. Kimaju glavom. – Kamo ćete? – Došli smo na kavu, ali iz 18. stoljeća – kažu oboje smijući se. – Primate li trećeg na kavu? – Može.
Mjesto u katedrali
Pod palmama nedaleko od rive, sjedamo za stol. Snježana i Goran zaista su bračni par. S papirom. – Goran sam samo doma, a kad iziđem iz stana onda sam bogati mletački trgovac Bortolo Vergottini. Supruga je Snježana, a vani je Francesca, a mi imamo toliko novca da ne znamo kamo s njim – priča Bortolo, odnosno Goran. Koliko je to novca? – Dukatima ne znam broja. A moja obitelj Vergottini ima u Poreču nekoliko palača, na desetke hektara zemlje, ladanjske kuće u gradu i okolici... Imali bismo i helikoptere, ali ih u 18. stoljeću još nisu izmisli- li – niže imovinsku karticu bogati trgovac. Gospođa objašnjava: – Ma čim ti njega vidiš, ovako svega u crnom, znaš da je šminker. Takva odijela bila su ekskluzivna, crno su nosili samo najvažniji ljudi u gradu – priča Snježana, odnosno Francesca, odjevena u šminkersku široku zvonoliku haljinu. Je li bilo toplesa u doba Mletačke Republike? – Uh, koliko hoćeš... – smiju se. Sjeti se Bortolo, pa zastane. – Kupio sam mjesto u gradskom vijeću, čak i plemićku titulu. I onda, kao što je to i danas u Hrvatskoj, novac čini čuda – priča Vergottini. Inače je umirovljenik. Donedavno je bio novinar Glasa Istre. Kad navuče odijelo, postaje plemić. Usporedbe su mu genijalne. – Kupio sam i klupu tu u katedrali, u prvom redu, jer imam love. Isto je sad kao i prije 300 godina. Što jedu bogati mletački trgovci? – Ribu, janjetinu, ječam. Krumpira u to doba nije bilo – govore. Uživjeli su se oboje u uloge mletačkoga bračnog para, ide im. – Navikli smo se već. Dugo smo u Društvu prijatelja Giostre, što je porečki viteški turnir, poput Alke u Sinju. Kod nas konjanik baca koplje i gađa u glavu Saracena. Desetak godina organiziramo u rujnu na Peškeri festival. Većina festivala u Hrvatskoj, osim onog u Varaždinu, pučki su festivali. A mi ovdje u Poreču, eto, imamo festival plemića. Snježana i Goran cijeli su život u Poreču i znaju ga u dušu. Evo dvije stvari za koje se malo zna.
Poslušao Parenzo, pa...
– Ernest Hemingway, prije nego što si je oduzeo život, pustio je pjesmu “La mula de Parenzo”. To je neslužbena gradska himna, pjesma stara više od 200 godina. Govori o Poreču, on ju je čuo u Trstu pa mu je ušla u uho – priča Goran. Snježana objašnjava kako je nastao prvi hotel u gradu: – Poreč je nekad bio glavni grad Istre, a trebao mu je i hotel. No, Bečanin Friedrich Klein, koji je želio investirati u hotel, nije od grada i privatnika mogao dobiti ni jedno zemljište, pa je kupio dio – mora. Nasipao ga je i eto našeg prvog hotela, nekadašnja “Riviera”, danas “Grand Hotel Palazzo”. Suprug se sjetio još jedne fore: – Kad smo kod investitora. Upravo je Eufrazije, koji je ovdje u 6. stoljeću gradio baziliku, dao u njoj napraviti vlastiti portret. Navodno je bio vrlo svojeglav pa se i s tadašnjim papom Pelagijem I. posvađao! Jesi li to znao? Ne, prvi glas... – A znaš li od čega je ova moja naušnica? – Ne. Od zlata? – Da, ali od zlata sa suprugina zuba. Pa tko to ima.