Neke filmove tek sad gledam i nisam si loš
Legendarni Mustafa Nadarević uoči primitka nagrade Pedeset godina Motovun Film Festivala, o strahovima, karijeri, redateljima tiranima, mirovini, pa i o marihuani
Odlično raspoloženi glumac šalio se i rado odgovarao na pitanja okupljenih u Motovunu u sklopu razgovora Netočno u podne Uoči primitka nagrade Pedeset plus Motovun Film Festivala, 75-godišnji glumac Mustafa Nadarević u sklopu razgovora Netočno u podne u Motovunu, prisjetio se nomadskog odrastanja na relaciji Zagreb – Bosanski Novi – Rijeka i prvih kontakata s glumom. Šalio se da govori kao Hasanbegović jer nikako da mu rečenica do kraja izađe iz usta pa dodao duhovitu opasku: “Ali nisam u stranci.” Priznao je da je odradio i puno groznih filmova jer je morao preživjeti te da je kao mlad bio drčan pa je odbijao redatelje za koje je čuo da su tirani jer je unaprijed htio izbjeći vjerojatne vrlo teške situacije. Spremno je odgovarao na pitanja okupljenih pa govorio i o marihuani, ali i mirovini u koju, kaže, neće nikada, već ide do kraja. – Kako sam stariji, sve više se sjećam što je bilo nekad davno prije. Ali o glumačkim počecima mi je teško govoriti jer naprosto ne znam pričati o tome. Akademiju sam završio 1969. i od tada pa do prije pet godina bio sam člana HNK Zagreb. A znate da sam dosta igrao i na filmu i na televiziji – nasmijao je okupljene pa se osvrnuo na zanimljivu činjenicu da je u počecima njegovom karijerom dominirala televizija koja je u to vrijeme bila mlad medij, a u čiju se povijest upisao naslovima od “Prosjaka i sinova” do “Mačka pod šljemom” i “Velog mista”.
Bio sam grozan u prvom filmu
– U počecima sam preferirao teatar jer nas je tako u školi učio veliki Kosta Spajić i govorio: Djeco, samo teatar, film niš ne valja. Tek kasnije, kad smo postali neposlušni, počeli smo raditi filmove i serije i kalili se u tom žanru. Prvi film bio mi je „Gravitacija“. Bio sam grozan u njemu jer sam si složio scenu u kojoj pušim cigaru i shvatio da, kad pušiš, stvarno i popušiš. Stalno sam je iznova palio, bio sam mlad i nisam znao držim li je u kadru u desnoj ili lijevoj ruci. Bilo mi je zlo od te cigare, bio sam izluđen i prokleo je i više nisam pušio cigare – rekao je. U “Velom mistu” 1981. glumio je na dijalektu. Serija je bila ambiciozna, a on u to vrijeme doslovno nije vjerovao kako mu je Joakim Marušić kao čovjeku koji nema veze sa Splitom, dao ulogu. – Nisam znao ni što je vapor ni što je takujin, ma ni jedne splitske riječi. Radio sam na tome od jutra do mraka. Nisam više znao kaže li se sjedi ili sidi, jedni su govorili novosplitski, drugi starosplitski, a ja sam se jadan Bosanac mučio tako strašno da sam se noću budio. Ako ništa, od Splićana sam dobio kompliment da sam “lipo naučija starosplitski”, a manje su govorili o glumi – veli kroz smijeh. Posebno je sretan i što je igrom slučaja dobio ulogu u Kusturičinom “Ocu na službenom putu” koji je obilježio kinematografiju tog vremena. – Kusturica je veliki redatelj, a po našim druženjima, i veliki čovjek. Sretan sam što sam bio u tom filmu iako mi se više sviđa “Sjećaš li se Dolly Bell”. Možda zato što tamo ne igram, a uvijek mi je draže jer ne volim se gledati. To je isto kao i kada su se pojavili prvi aparati za snimanje govora, pa nisam vjerovao da je to moj glas. Tako ne vjerujem ni da sam to na filmu ja. Što sam stariji na neki način sam izgubio i mjeru pa pogledam filmove koje nisam nikada gledao i sviđam se sam sebi. Ali to je pred odlazak pa kažem “nije to loše”, a zapravo je grozno. S Antunom Vrdoljakom lani je snimao “Generala”. Sjajno su surađivali pa za njega kaže da, iako je već dobro zagazio u 80-e godine, na setu je bio mlađi od svih prisutnih. Smatra ga odličnim redateljem s kojim je ostvario i nezaboravnu ulogu “Glembajevima” 1988. godine. – Leonea sam i prije filma glumio u kazalištu, u Rijeci. Ali Vrdoljak me nije gledao u toj ulozi jer, da me gledao, ne bi me uzeo. Ne znam što je našao u meni. To je bila teška uloga, a Vrdoljak je napravio dobar posao. Da dovedeš Krležu na film, moraš biti hrabar, a Vrdoljak to jest. Za poludjeti je samo i naučiti izgovarati te rečenice. Leone se da igrati na tisuću načina, ali to sad više ne bih mogao odglumiti. Ne bih mogao ni starog Glembaja, a kamo li Leonea. I moram priznati, oduvijek sam na snimanjima znao imati neku čudnu tremu. Recimo, u “Glembajevima” u sceni držim zastor u ruci i gledam kroz prozor niz ulicu i ruka mi se trese i ne znam što mi se događa. Imam strahove uglavnom u bezveznim scenama. Ne u teškim. I oduvijek si u tim situacijama mislim da će me redatelj potjerati sa snimanja jer, znate, za vrijeme Jugoslavije, redatelji su bili poprilični tirani. Iako, prije se radilo puno komotnije. Recimo, “Velo misto” smo snimali deset mjeseci 14 epizoda. To se sad snimi za 15 dana. Bilo je novca i sve je bilo bolje plaćeno nego sada u kapitalizmu – kazao je. U njegovu čast u Motovunu je prikazan i BiH film “Savršeni krug” iz 1997. sniman u poslijeratnom razorenom Sarajevu.
Glumac može i mora biti sve
– Pristao sam u njemu glumiti bez razmišljanja, možda da bih nekako bio prisutan i pomogao. Scenografija filma je stvarno Sarajevo. To je tada bio mrtav grad, bez vode, ni jedan prozor nije imao stakla... strašno. Sretan sam što sam ga radio iako su se u to vrijeme neki glumci u Sarajevu pobunili da kako ja to mogu igrati kad nisam doživio rat. Bilo mi je žao što tako razmišljaju. Mislim, glumio sam i pedera, a vjerujte da nisam, a i umirao sam na filmu pa vjerujte da nisam umro. Glumac je netko tko može biti sve. Da ne miruje ni u “umirovljeničkim” danima, jasno je pogledamo li samo koliko ga dugo gledamo kao Izeta Fazlinovića u hit sitcomu “Lud, zbunjen, normalan”. Takvu slavu, u takvoj ulozi u svojim godinama, kaže, teško je bilo očekivati. – Dobio sam scenarij prvih par epizoda koje, rekli su mi, stoje već neko vrijeme u ladici. Pročitao sam i bilo je jako duhovito. Bio je to scenarij Feđe Isovića. Ali nisam se nadao tolikoj popularnosti u cijeloj regiji i devet godina rada na njoj. I sad bude tih situacija u kojima mi ne znaju ime pa sam na ulici Izet i gotovo. Mislim, lik je alkoholičar, vara svoju djecu, prefrigan je i pokvaren, a da može svima biti simpatičan, to mi nije nikako jasno. Ali u kakvoj smo zemlji živjeli, to je i normalno. Na pitanje pak koga bi još htio glumiti, za kraj je odgovorio da ga fasciniraju likovi poput Mandele i Josea Mujice. A kad mu je netko odvratio da je Mujica legalizirao marihuanu, sasvim neočekivano je poentirao rekavši: – Ne znam za to, ali nikad nisam uzeo travu. Od straha, jer sam probao cigaretu i postao nikotiničar, a i alkohol i jako mi se sviđa. Ali za glumca je divno da se “drogira” unutar sebe, ima neki nerv i napali se na scenu te igra dobro bez ikakve droge.
Fazlinović je alkoholičar, vara djecu, prefrigan je, a ljudima je simpatičan. To mi nije nikako jasno. Ali u kakvoj smo zemlji živjeli, to je i normalno