BRANEĆI PRAVO NA OJKANJE ODAJE SE POČAST BRANITELJIMA

Prije par godina ćirilica, a danas ojkanje. Iz godine u godinu širi se lista nepoćudnih dobara koja su dio i hrvatske kulturne baštine i po kojima je kultura hrvatskog naroda prepoznatljiva i jedinstvena u svijetu. Iako stručnjaci jako dobro znaju vrijednosti ojkanja, koje je ne tako davno zaštitio i UNESCO, danas je netko odlučio da je ojkanje uvredljivo za Hrvate i da se ne može ojkati svuda, nego valjda treba dekretom odrediti u kojim se to mjestima može, a u kojima ne može slobodno ojkati. Tako bi Petrinja trebala postati grad u kojem je ojkanje nepoćudno, jer je, kako se tvrdi, ojkanje prije četvrt stoljeća napalo Hrvatsku i zauzelo veliki dio njezina teritorija. I to baš onako kako je to učinila i zloglasna ćirilica. Po toj logici, treba se boriti protiv ojkanja i ćirilice, i to bez ikakvih kriterija i razumijevanja i bez kulturološkog pristupa i principa. Zašto bi se Hrvatska u 21. stoljeću trebala odreći dijela svoje kulturne baštine koja ju je i održala u teškim političkim stoljećima, nitko nije objasnio jer se to ni od koga i ne očekuje. Dovoljno je subnorovski zalijepiti etiketu i voziti dalje u nova opanjkavanja, klevete i tragične jalove podjele koje danas bez problema nalaze odjek na bezbrojnim internetskim platformama. Civilizacijska nepismenost tako iz dana u dan ubire svoj danak a Hrvatskoj nedostaju stvarni politički lideri koji bi se toj suvremenoj površnoj pošasti odlučnije suprotstavili. Hrvatska danas nema političare vizionarskoga i državničkoga kova koji su dovoljno hrabri i obrazovani da očište hrvatske politike maknu iz srednjeg vijeka prema naprijed. Takvih intelektualaca možda i ima, ali ili nisu dovoljno glasni ili su se slobodnom voljom odmaknuli od tupog toka vremena. Među takvim intelektualcima ima i ljudi iz najviše katoličke hijerarhije, ali i oni radije šute o bolnim predrasudama i primitivizmu koji iz dana u dan ubija hrvatsko društvo, nego da odvažno kriknu. Nije dovoljno da ojkanje strastveno brane pojedini stručnjaci za narodnu baštinu niti da se za afirmaciju hrvatske ćirilice bore samo pojedini hrvatski akademici. Za ozdravljenje i, ako hoćete, otrežnjenje hrvatskog društva potrebna je puno šira platforma, nešto poput onog intelektualno moćnog i nezaustavljivog konvoja koji je prvih mjeseci rata razbio blokadu Dubrovnika. Braneći pravo i Hrvatima i Srbima da ojkaju u slobodnoj Hrvatskoj do mile volje odaje se prava počast onim braniteljima koji su pali u borbi za slobodnu Hrvatsku u kojoj se ljudi ponose svojom tradicijom koju su baštinili od predaka, i to na svojim posjedima. Zar smo tako lako zaboravili na uzrečicu svoj na svome? Ili smo pomislili da se to može odnositi samo na Hrvate? I to u zemlji u kojoj iz dana u dan Hrvati gube vlasništvo nad najvrednijim dobrima. Pa možda nam ubuduće od svog obiteljskog srebra ostanu samo nematerijalna kulturna dobra koja danas konkvistadorski proganjamo uskogrudno i krajnje zločesto.