Jesmo li našoj moralnoj stijeni Hrvatsku očuvali od niskosti i mržnje?
Analiza
Za pet dana bit će 27. godišnjica kako je ispred zapovjedništva 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu, moralna stijena Vlado Gotovac održao jedan od najmoćnijih govora u povijesti Hrvata. Tom je prigodom rekao: “I kad bih morao birati hoću li s vama umrijeti ili s generalskim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer već odavno u svijetu postoji jedna divna rečenica jednog velikog pisca koji kaže: ‘U Navari se umiralo od srama.’ I mi Hrvati, kad bi nam uzeli ovo dostojanstvo, kad bi nam uzeli ovu ljubav, i mi bismo umirali od srama! A oni – ta strašila – nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva, ni ljubavi, i ne mogu imati srama!”. “Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca!”, poručio je generalima JNA jedan od hrvatskih velikana misli, riječi i djela. Gotovac je moralne principe uzdigao do takvih vrhunaca da je i kao uznik u komunističkoj Jugoslaviji bio veliki čovjek kao rijetko tko, i slobodan kao malo tko. I kad su ga zatvorili, nisu ga mogli spriječiti da uživa u svojoj slobodi.
Gotovčevi moralni principi
Od njegova govora 1991. koji je do srži prodrmao i učvrstio moralne principe mnogih, toliko se toga promijenilo. Svijet je postao globalno selo. “Veliki brat” sada doslovno sve vidi i čuje, promijenile su se vrijednosti, mobilne komunikacije su nas nedvojbeno približile, ali istodobno i udaljile. Moral više nije što je bio za Gotovca. Sve više smo individualci, a sve manje zajednica. “Napustivši socijalističko-komunistički model, Hrvatska se savršeno uskladila s novim modelom kapitalizma u kojem vlada nemilosrdno natjecanje i konkurencija, govoreći samo jezikom tržišta i financija bez etike zajednice”, rečenica je kojom nas je oslikala talijanska nautičarka Irina Nazarova zaključivši da se turist kod nas osjeća kao kokoš za čerupanje. S druge strane, fiskalizacijske utaje i korištenje zdravstvenih usluga koje drugi plaćaju, što je očigledno komunistička navada, naziva se prirodnim poticajem u poduzetništvu. Gotovčeve riječi sasvim sigurno bi i danas bile u dijelu javnosti shvaćene kao svjetlost u tami, ali bi se istodobno sigurno našlo i onih koji bi ih iskrivljavali te im se izrugivali kao sa svakim pokušajem uvođenja društvene pravde i solidarnosti. Danas se sve relativizira i banalizira, pa je tako i s moralnim principima. Stoga bi danas vjerojatno i Vlado Gotovac bio prikazivan kao naivna osoba neprilagođena vremenu. Danas se govori o krizi morala. Naš, hrvatski moral građen je na Domovinskom ratu, u pozitivnom i negativnom smislu. Dok su jedni nošeni visokim moralnim porivima riskirali živote braneći domovinu, drugi su nošeni drugim motivima urušuvali naš moralni sustav. Nemogućnost provođenja barem elementarne lustracije zbog ratnih okolnosti koje su tražile nacionalno zajedništvo i oslanjanje na znanja kadrova iz bivšeg sustava, prilično je oslabilo inzistiranja na poštovanju moralnih principa. Vodeći ljudi bivšeg sustava uz pomanjkanje gotovo bilo kakve društvene osude samo su promijenili političko odijelo. Ratni zločini agresora na Hrvatsku, a potom i dijela osvetnika, kao i obostrane relativizacije, urušile su i moralni sustav, jednako kao pretvorba i privatizacija te neadekvatna i neažurna reakcija pravne države. Političke i svjetonazorske podjele na ustaše i partizane nisu proizvele “crvene” i “crne” moralne principe, već su pridonijele nestanku bilo kakvih principa. Koliko li je državni vrh političke energije uložio u amoralnu, i stoga nemoguću, misiju spašavanja političke karijere dužnosnika koji je u Mađarskoj skrivio smrt dvoje ljudi. Time smo svjedočili začetku političkog nemorala. Od trenutka kad smo dopustili da se drugom čovjeku hrvatske Vlade sudi u stranoj državi zbog takve tragedije, umjesto da je odmah odstupio s dužnosti, otvorena je Pandorina kutija za sva etička zla kojima otad svjedočimo. Čak i oni koji su tada zdušno branili taj politički nemoral, danas traže ostavku ministra zdravstva Milana Kujundžića, koji jest kod dijela javnosti izgubio dio svoga moralnog integriteta zbog percepcije o odgovornosti sustava za smrt 21-godišnjeg mladića. Međutim, kakvu snagu i najjači argumenti protiv Kujundžića imaju u usporedbi s principima koje je nametnula Vlada Zorana Milanovića. Osobito nakon što je objavljen nalaz o uzrocima smrti. Naravno da je legitiman zahtjev za ostavku ministra, jer je u stabilnim demokracijama uobičajeno da političari odstupe zbog odgovornosti koju osjećaju prema javnosti i dužnosti koju obnašaju. Ali, i ti zahtjevi moraju sadržavati minimum razloga. A onda i zašto bi odgovornost ministra bila veća od odgovornosti njegovih prethodnika, ili gradonačelnika i gradske većine u Zaprešiću, i ne zloupotrebljava li se tragedija za politički obračun. I umjesto da se, ako je moguće, argumentirano i pošteno postavi pitanje političke odgovornosti ministra, ili šuti, mi svjedočimo krajnje neprimjerenoj komunikaciji ministra i njegovih kolega liječnika – zastupnika Bože Petrova i Ines Strenje Linić. Inače, u normalnim okolnostima ako ministar ne bi bio prisiljen na davanje ostavke zbog neprimjerene komunikacije s dvoje kolega, bio bi barem prisiljen na povlačenje svoga zahtjeva za oduzimanje licencije. Koliko god njegova ljutnja bila opravdana. Jer, ministar zdravstva baš nikad ne bi smio stajati iza takvog zahtjeva kojim štiti svoju ministarsku čast, a k tomu istodobno i sam ponižavati ne samo profesionalne vrijednosti dvoje kolega, već i liječničku struku. Ali, na međudržavnoj razini, zahvaljujući susjedima s kojima imamo izrazito specifične odnose, svjedočili smo daleko prljavijoj komunikaciji na koju je jednostavno jedini mogući odgovor – ignorancija.
Mijenjati zakon, ne Obersnela
Zbog moralnih razloga i političke odgovornosti tražena je i ostavka riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela. I u njegovu slučaju prije nego što je i sam saslušan, odnosno prije nego što su se doznale ključne okolnosti o povijesti nesreća u kojima je sudjelovala SDP-ova pročelnica za sport i tehničku kulturu Vera Begić Blečić, nakon posljednje nesreće u kojoj je s 1,8 promila alkohola u krvi usmrtila 41-godišnjeg muškarca. Riječki ogranak stranke Pametno poručio je Obersnelu da ima samo jednu opciju – ostavku. Zašto, jer ju je ostavio na istoj funkciji nakon prve nesreće. A tada je pobjegla s mjesta nesreće te je nakon više sati utvrđeno da je imala alkohola u krvi, ali ispada da za tu nesreću nije bila kriva. I sad se postavlja pitanje zašto ju je Obersnel trebao smijeniti, ako Milanović nije smijenio Radimira Čačića koji je bio kriv, i to za nesreću s teškim posljedicama. Naravno, kad netko obnaša funkciju temeljem političke odluke, princip bi trebao biti da čim postoji sumnja, zasad u slučaju pročelnice utemeljena na policijskom nalazu da je vozila u alkoholiziranom stanju, bez obzira na posljedice morao bi odstupiti. Jer, jednostavno na toj društveno istaknutoj dužnosti ne može si dopustiti takvo ponašanje. Isti bi kriterij trebao vrijediti i za bilo koju nesreću s teškim posljedicama. Ali, ako se tog principa nismo držali na najvišoj razini, odakle nam pravo na njemu inzistirati na nižim razinama. U drugim okolnostima, sama Begić Blečić
Gotovčeve riječi sasvim sigurno bi i danas bile u dijelu javnosti shvaćene kao svjetlost u tami, ali bi se istodobno sigurno našlo i onih koji bi ih iskrivljavali te im se izrugivali kao sa svakim pokušajem uvođenja pravde i solidarnosti
dala bi ostavku već nakon prve nesreće. Ali očigledno hrvatsko društvo nije joj nametnulo kriterije zbog kojih joj vlastita savjest ne bi dopustila da nastavi obnašati dužnost. Zahtjevi pak za smjenjivanje Obersnela puko su politikantstvo i populističko navijanje, jer je riječki gradonačelnik njezinom suspenzijom učinio jedino što mu zakon dopušta do pravomoćne osude. Tako da će pročelnica za krajnje nemoralnu situaciju u kojoj će biti sljedećih u najboljem slučaju barem dvije godine, a ako joj se posreći i dulje, sve vrijeme primati plaću smanjenu za 20%. Zašto ne, ako imamo i suce koji su već godinama zbog kaznenih postupaka na pola plaće, a protiv nekih se zbog nedostupnosti suokrivljenika suđenje i ne provodi, a sve vrijeme ne rade. Budu li na koncu oslobođeni, dobit će i neisplaćene polovične zaostatke. Dakle, pravo je pitanje zašto zakonodavac nije to riješio barem vraćanjem na posao suca ili dužnosnika koji nije procesuiran do određenog roka, odnosno zašto dopušta neograničenu suspenziju pa i u slučaju političkih imenovanja.
Relativizacija kriterija
Odgovor vjerojatno treba tražiti u tomu što bi se, trenutačno HDZ, morao baviti svojim moralnim grijesima, svim onim članovima svoje stranke i koalicijskih partnera koji unatoč optužnicama obnašaju političke i državne dužnosti. Naravno, takvi moralni kriteriji s vrha se prenose na niže razine gdje poprimaju još ružnije oblike. A rijetke su političke stranke koje nemaju takvih primjera u svojim redovima pa na tomu pada svaka ozbiljnija inicijativa. I stoga za posljedicu imamo općedruštvenu relativizaciju moralnih principa. I uzalud je propitivati zašto Marko Perković Thompson, uza sve i hrvatski branitelj, ne može nastupati u pulskoj Areni, a Bajaga, koji je za okupacije Hrvatske pjevao u Kninu, može, ali zato ne može u Karlovcu, iako je prije mogao!? Nema dosljednosti čak ni s lošim kriterijima. A da ne govorimo o zahtjevu za zabranu Festivala ojkanja, koje je od 2010. pod zaštitom UNESCO-a? Treba li onda zabraniti i Ministarstvo kulture što se izborilo da to postane nematerijalna kulturna baština!? Sve su to u suštini pitanja moralnih principa.
Thompson, Bajaga i ojkanje
Sloboda izražavanja jedna je od najvećih vrijednosti, zaštićena Ustavom, za koji su hrvatski branitelji krv prolijevali i živote riskirali. Braneći Domovinu i njezin Ustav, branili su svoju slobodu, ali i slobode svih, pa i Bajage ili srpske manjine odnosno i svih onih koji im zbog nekog razloga možda baš i nisu po volji. Borili su se za jednakost svih, kao suprotnost bivšem sustavu u kojem je bilo jednakijih među jednakima! Postoje li uopće okolnosti u kojima pjevaču treba (ne)formalno zabraniti da pjeva? Ako se složimo da postoje vrednote koje imaju veći društveni značaj od slobode izražavanja pjevača i njegovih fanova, a to su recimo osjećaji žrtava ustaškog režima ili agresije na Hrvatsku, onda taj princip trebamo jednako primjenjivati jer u suprotnom imamo moralni kaos. A zabranom Thompsona u Puli, otkazivanjem Bajage u Karlovcu ili ojkanja u Petrinji, dobili smo upravo to. Očigledno je da jedinstven odgovor na postavljena pitanja teško možemo dobiti, jer će svatko sukladno svome svjetonazoru mijenjati moralne principe i tada za posljedicu imamo činjenicu da moralnog principa nemamo. I to nam se upravo događa. Ako smo sugrađanima koji su poveli oružanu pobunu u Hrvatskoj to oprostili, zašto bi Bajagi koji je bio sudionik antiratnih i kampanja protiv Miloševićeva režima, trebalo zamjeriti što je u humanitarne svrhe za djecu bez roditelja 1993. pjevao u Kninu. I to nakon desetak koncerata u Hrvatskoj. Teška vremena iznjedre velike ljude pa se nadamo kako to što danas nemamo moralno sidro, a ni potrebu za njim, zapravo samo znači da ova vremena nisu teška. Inače je teško pomisliti da Gotovcu nismo Hrvatsku sačuvali od niskosti i mržnje.