Hajduk – kultni klub koji je postao ukleti klub i koji ima sve osim rezultata
Kad navijači u bijesu skandiraju „Dolje uprava“, ne znaju koga bi htjeli rušiti; i oni su postali upravljači iz pozadine
Car je gol! Na vidjelo izbija kriza kluba, a ne samo kriza momčadi; kriza upravljanja, a ne samo kriza igre; kriza koncepcije, a ne samo kriza rezultata; kriza morala, a ne samo kriza povjerenja. Porušena hijerarhija između kancelarije, tribina i terena, a ni svlačionica ne diše hajdučki
Splitski Hajduk postaje sve više Hrvatska u malome: dokaz da bi mogao postići više od onoga što postiže, kad bi bio bolje organiziran; još jedan upečatljivi primjer neiskorištenih prilika. Nema u zemlji ni jednoga kluba koji ima bolje uvjete od Splićana; jedini imaju stadion koji ispunjava europske norme; odanu i najbrojniju publiku koja se s njime vezala da zajedno „žive vječno“, i u dobru i u zlu; veliko područje od Dubrovnika do Rijeke odakle crpi navijačku energiju i sportske talente; golemi marketinški potencijal kojim može lakše vezati financijski kraj s koncem. Sve ima, osim najvažnijeg – rezultata, koji bi bio u skladu s mogućnostima! Po tome je Hajduk tipični hrvatski proizvod. Otužno je kako jedini „narodni klub“iz godine u godinu zaostaje za svojim tržišnim rivalima, prvo Dinamom, pa Rijekom, najnovije Osijekom, a uskoro možda i za Lokomotivom. Oni su ušli u ka- pitalizam, a Hajduk je za(o)stao u fazi samoupravljanja. Kultni klub postaje s vremenom ukleti klub, u svađi sam sa sobom, ne samo s drugima, nesposoban vratiti staru slavu i obnoviti izgubljenu veličinu; plaća okrutnu cijenu za dugogodišnju zabludu da se profesionalni klub može voditi na amaterski način, i da je vlasništvo nad klubom samo nova ili stara floskula. Zbog toga pada sve niže, kao žrtva krive politike i permanentnih improvizacija, kratkotrajnih vladara bez vizije i vladavine bez sistema; a ljudi koji ga vode ne vide ni da je klub pao na samo dno, ni da je politika koja ga je tamo dovela kriva za to.
Nužna je operacija
O svemu se u sportu može raspravljati, osim o rezultatima; oni su egzaktni, njima se mjeri uspješnost i neuspješnost svake momčadi i svakoga kluba. A oni ne idu u prilog kluba Hajdukove kategorije, njegovih ambicija i njegove slave. Što reći kad su i početnici postali prejaki za momčad pred kojom je i nekadašnja beogradska Zvezda u Kninu skidala gaće. Tko danas dolazi u Split, osili se kad s Klisa baci pogled na Poljud; nema tamo više Hajduka koji bi izazivao strahopoštovanje. U Splitu, Dalmaciji, u cijeloj Hrvatskoj a i šire, svuda gdje žive razočarani hajdukovci, nadali su se da bi ove sezone mogle završiti gladne godine njihova slavnoga kluba. Pripremne utakmice otvarale su takve apetite da je u navijačkoj mašti moglo izgledati da će Kopićeva momčad (pro)gutati sve svoje protivnike. Kroz navijačke naočale uglavnom se sve vidi ružičasto; još jedna optička varka. Sezona takoreći nije ni počela, a za Hajduk je praktički već završena: iz europskoga natjecanja izbacila ga je rumunjska Steaua, danas znatno slabija momčad od danskog Brondbyja (kojeg je lani uvjerljivo pobijedio), a u domaćem natjecanju i novak u ligi Gorica održao mu je u Poljudu lekciju o modernome nogometu i pokazao na surov način gdje mu je mjesto i ove godine. Sjaj u gledalištu, uz redovitu upotrebu nesimpatične pirotehnike, i bijeda na terenu, bez velikih igrača i bez prave igre, to je Hajdukova gorka stvarnost. Svi koji nisu htjeli vidjeti kamo ide Hajduk s politikom pokušaja i pogrešaka, čak ni pogledati kako se godinama jeftino (ras)prodaje pozlata s nekadašnjeg trofejnog kluba, vladara hrvatskoga (i prije jugoslavenskoga) nogometa, moraju poslije svega priznati: car je gol! Na vidjelo izbija kriza kluba, a ne samo kriza momčadi; kriza upravljanja, a ne samo kriza igre; kriza koncepcije, a ne samo kriza rezultata; kriza morala, a ne samo kriza povjerenja. Čini se da je došlo do raspada sistema, da je porušena hijerarhija između kancelarije, tribina i terena, i da ni svlačionica, kako bila siromašna, ne diše hajdučki. Nisu više dovoljni aspirini, preslabi su i antibiotici; nužna postaje operacija, a možda i transplantacija cijelih organa, želi li se Hajduk vratiti na svoje staro mjesto. Kad navijači u bijesu skandiraju „Dolje uprava“, ne znaju ni sami koga bi htjeli rušiti; i oni su postali upravljači iz pozadine, preko klupskog tijela koje vedri i oblači: od Nadzornoga odbora i njegovih nerazumljivih odluka potječu, čini se, sve metastaze koje ugrožavaju ostatke zdravoga tkiva.
Kao da Mamić osobno vodi
Ako postavlja pitanje tko je sve odgovoran za nezdravo stanje u klubu, amblematska udruga Naš Hajduk mora poći od vlastite odgovornosti za sadašnju agoniju; ako ne vlada izravno, drži neke važne konce klupske politike. Najlakše je još jednom okrenuti palac treneru i ponovno odgoditi rješenje; u posljednjih 15 sušnih godina, klub je promijenio 30-ak trenera. Da je u trenerima problem, valjda bi, po zakonu velikih brojki, izvukli iz bubnja i jednoga pravoga. Tko bi objesio Pedra, taj bi opet sakrio probleme pod tepih, da sačuva sebe, a ne da spasi klub. Nije Željko Kopić prvi kandidat od kojega bi trebala krenuti čistka, iako se i on izgubio u kašeti brokava u koju je siroti kontinentalac upao. Kako je počeo poslije jebivjetra Carrilla i cirkusanta Pušnika, koje je netko krivo postavljao prije nego što ih je pobjedonosno smjenjivao, izgledalo je da na Poljudu uskrsava sam Tomislav Ivić: organizirana igra na rezultat, vješta upotreba unutrašnjih rezervi, elastična prilagodba sustava mogućnostima igrača, uz nešto početne sreće koja prati sve hrabre kockare, odjednom su otpisanoga Hajduka progurali među kandidate za prvaka. Čudo je bilo na pomolu. Kopić je u prvoj sezoni rušio i Dinamo, i Rijeku, i Osijek, i to u gostima, i došao pred vrata raja. Da Nadzorni odbor nije, posve neobjašnjivo, smijenio predsjednika kluba uoči utakmice odluke s Dinamom na Poljudu, možda bi i prešao začarani prag. Ni omraženi Zdravko Mamić, da je mogao režirati igru izvan terena, ne bi pronašao bolji način da destabilizira ranjivu splitsku momčad. Nije jasno što su „nadzornici“imali u glavi; zbog jednog šnicla, ubili su vola. U zemlji posvemašnje korupcije, oni su propagirali asketizam dostojan Svetog Franje Asiškoga. Da ne bude zabune: Ivana Kosa nije ni trebalo dovoditi, ni na začelje, a kamoli na čelo splitskoga kluba; ali, to je njihov krimen. Ne mogu anonimni ljudi, bez biografije i bez „hajdučkoga“pedigrea, voditi uspješno složeni Hajdukov sustav, pogotovo kad je u kvaru. Članovi Nadzornog odbora napravili su sistem od takve lutrije: tako su birali i novoga predsjednika, malo poznatog i među hajdukovcima, bez sportske i poslovne karizme, kakvu su imali Hajdukovi predsjednici dok su bili u rangu (naj)boljih ministara. Klub je evidentno u krizi, a Jasmin Huljaj hvali zatečeno stanje, da bi, valjda, opravdao što nema nikakvu novu ideju kako će ga oživjeti. Umjesto da bude predsjednik promjena, on se predstavlja kao čovjek kontinuiteta. Hajduk može biti sladak kao šećer; ali što ostaje od šećera kad se stavi u vodu? Osjeća li novi predsjednik dovoljnu gorčinu već na prvome koraku? Sve se i ove sezone nastavlja u začaranom krugu, kao da ga Zdravko Mamić osobno vodi iz Međugorja. Neka Bog oprosti, ali kao da se Hajdukovi vladari vladaju po najgoroj devizi: što gore, to bolje! Koliko su
Ako postavlja pitanje tko je sve odgovoran za nezdravo stanje u klubu, amblematska udruga Naš Hajduk mora poći od vlastite odgovornosti
sve volova pobili radi šnicla: pustili su za par stotina tisuća kuna najamnine da im „Ultra“uništi teren, a izgubili nekoliko milijuna zato što se preko ledine teže ide u Europu; ni organizatori, ni Grad, nisu na vrijeme obnovili travnjak, a Šukerovu travu klupska uprava nije htjela, valjda iz straha da će iz nje izrasti petokraka (kao svojedobno svastika). Prodavali su (najbolje) igrače uoči europskih utakmica, opet za sitan novac, a bez njih neće zaraditi ono što bi mogli dobiti s njima, da su ostali u europskoj konkurenciji; pozitivno poslovanje pokriva negativne rezultate, kao da se Hajduk bavi veletrgovinom a ne nogometom.
Skupa plaća za jeftinu igru
Iako ima sve roditelje i brojnu rodbinu, veliki klub djeluje kao siroče nad kojim se iživljavaju (ne) pozvani tutori. „Dvorski udar“uoči utakmice s Dinamom zbog jednog pišljiva ručka sucima (kao da je manji moralni grijeh natjeravati Marija Zebeca po Poljudu ili prebijati Brunu Marića u restoranu) sasvim odgovara Churchillovoj definiciji (vele)izdaje. Za britanskoga državnika poraz nije sramota; sramota je predati se protivniku! Da je Željko Kopić tada digao sidro, bio bi pravi hajdukovac, možda i junački hajduk. Ne da se solidarizira sa svrgnutim predsjednikom, zato što ga je doveo na Poljud (da spasi sebe), nego da se na vrijeme ogradi od metoda vođenja kluba. Sad je i za nj kasno: s tim autogolom uprave i sa dva poklonjena gola de-koncentriranih (i nekvalitetnih) igrača, Hajduk je propustio priliku da s malom momčadi postigne veliki rezultat; Rijeka je bila iscrpljena borbama iz prethodne sezone, Dinamo se prešaltavao na igru bez Mamića, a Hajduk je sebi pucao u noge! Kakvo je stanje duha u klubu potvrdili su dodatno navijači fizičkim napadom na skupinu igrača, odreda stranaca, i tako unijeli novi nemir u momčad prije finala Kupa. I taj bi udar Kopić preživio da Hajduk ima autoriteta kod sudaca (i u HNS-u) da ga ne masakriraju kad im se to prohtije, ili kad im se to kaže, i da ima kvalitetnije igrače, da opet ne poklone pobjedu protivniku. Što je sve moglo voditi navijače da udare na svoje igrače i uvedu strah od ulice kao novi socijalni i psihološki element u Hajdukovoj bogatoj povijesti: nestrpljenje, netrpeljivost ili nezadovoljstvo? Znakovit može biti izbor mete: došljaci su u očima siromašnih navijača preskupo plaćeni za jeftinu igru; sa svim demografskim, demokratskim i kulturološkim promjenama, i pozitivnim i negativnim, Split je ostao otvoreni grad, bliži i danas Smoji nego njegovim kritičarima. Ako stranklub ca plaća, Splićani očekuju da igra bolje od domaćeg igrača; tako je i drugdje. Jedino bi igra i rezultat opravdavali što je Hajduk postao legija stranaca, okupljenih uglavnom od otpadaka koji se mogu naći po buvljim pijacama. Hajdukom je uvijek bilo teško vladati, čak i kad su mu išli rezultati: previše je emocija, obično premalo novca, a mnogo interesa. Samo su jake ličnosti na čelu kluba uspijevale ostati u užarenoj fotelji, da ih ne sruši „kritična masa“koja uvijek misli da zna više i da može bolje. Amateri i početnici nemaju nikakve nade na ulazu u taj vulkan. Otkako je uvezen iz Praga, je funkcionirao kao lokalna svetinja, u svim državama bio je država u državi, čak i za vrijeme Drugog svjetskog rata kad nije poštovao ni jednu državu koje su mu nudile mjesto u svojoj ligi. To što nije htio igrati ni s ustašama ni s fašistima, što je, kao partizanski klub, nastupao s Englezima i zaslužio savezničku (francusku) Legiju časti, osiguralo je splitskome klubu privilegirano mjesto u Titovoj Jugoslaviji. Kako ga je situirao Miljenko Smoje u „Velome mistu“, Hajduk je zadržao šarm splitske varoši, obogaćen za simpatije koje je uživao izvan Splita, izvan Dalmacije, izvan Hrvatske i izvan Jugoslavije. Blizu poetiziranoj definiciji o umiljatom janjetu koje siše sve majke. Politički, sa zloglasnom Orjunom mogu ga povezivati samo oni koji ne znaju ni što je Hajduk ni što je Orjuna. U jugoslavenskom periodu, Dinamo je bio hrvatski, Crvena zvezda srpski, Partizan jugoslavenski klub, a Hajduk se držao svoje himne „Marjane, Marjane“i s malom izmjenom u tekstu postigao potreban politički efekt, kad je došlo do promjene države. Zna se da nije bio miljenik nove hrvatske politike, da mu je nekadašnji predsjednik Partizana mogao prepustiti mrvice sa svoje navijačke trpeze, pošto nahrani favoriziranu Croatiju. Hajduk se, svejedno, znao uspješno pobuniti protiv moćnije centrale u Zagrebu, oslanjajući se na sigurnu navijačku moć. Sve vrijeme, i dok je bio u milosti i u nemilosti vlasti, klub je uživao status božanstva, ne samo u Dalmaciji, držao se iznad vode snagom prkosa. Sa svojim udruženim „vjernicima“, Hajduk se razvijao i potvrđivao, kao paralelna religija, a u posljednje vrijeme i kao Crkva: križ na stadionu, „Kraljica Hrvata“na ustima, podjednaka odanost Bogu i voljenom klubu. Hajduk ni u tome ne zaostaje za Hrvatskom. Vrijeme je da se Hajduk suoči sa samim sobom, pošto se godinama konfrontirao s drugima. Projektiran da bude na vrhu, ne može dalje vegetirati na dnu. Odakle početi? Od glave svaka riba smrdi, to dobro znaju u Splitu i u Dalmaciji. Klubu, jednostavno, treba vratiti izgubljenu harmoniju – da navijači navijaju, da igrači igraju, a da uprava upravlja. Hajduk ima najbolje navijače „na svitu i okolici“, Torcida je njegovo bogatstvo: neka i dalje bude 12. igrač s tribina, kao što je to bila u zlatno doba kluba. Ne treba na Naš Hajduk bacati ni drvlje ni kamenje; može taj projekt biti koristan, ali pod uvjetom da u njemu budu donatori i dobrotvori, bez ambicije da operativno vode klub. Uprave su stvorile sadašnje hibridno stanje u kojemu se ne zna tko pije, a tko plaća (ili se ipak zna?). Grad Split je nominalni vlasnik, čak dvotrećinski, a gradonačelnik kao Brico iz „Našeg malog mista“pazi da politika ne uđe u njegovu butigu. Ma, nije uopće riječ o miješanju politike, to je redovito najgore rješenje, nego o odgovornosti vlasnika za svoje vlasništvo. Željko Kerum bio bi u pravu kad govori da bi grad trebao prodati svoje dionice, da je u to vjerovao dok je upravljao Splitom. Svim je vlastima Torcida zanimljiva najprije kao sigurni rezervoar glasova. Zato ne pružaju pojaseve ni kad im se vlasništvo utapa u moru kojekakvog amaterizma.
Ni u glavi nemaju dovoljno
Linijom manjeg otpora, najlakše bi bilo maknuti trenera; niti je Željko Kopić zaslužio da bude žrtveno janje, niti je to rješenje Hajdukovih problema koji su nastali višegodišnjom politikom kluba. Mogla bi kocka pasti na igrače: oni u nogama nemaju puno, da imaju više ne bi ni igrali u Hajduku; nemaju ni u glavi dovoljno, da imaju razmišljali bi da oni bolje žive od kluba nego klub od njih; u srcu većina nema ništa, da imaju igrali bi hajdučki, a ne kukavički, i ne bi uprava pribijala na križ igrača koji podmeće glavu tamo gdje suigrači neće ni nogu. Francuski Lille je uoči sezone otpustio sve svoje igrače starije od 25 godina i počeo obnovu s novim snagama. Radi se o klubu velike tradicije, i u zemlji i u Europi. Može li i Hajduk podvući crtu a da ne zapadne u rasizam i ksenofobiju? Splićani su bili najjači kad su u momčadi imali 7-8 igrača iz svoje škole, s Vukasom, Holcerom, Oblakom, Sliškovićem kao dodacima. Od reprezentacije koja je briljirala u Rusiji, polovica je iz Hajdukove interesne zone; a za stroge kriterije struke, ni Luka Modrić, ni Šime Vrsaljko, ni Ante Rebić nisu bili perspektivni! Navodno je i Mario Mandžukić četvrti krunski dokaz da su na Poljudu davno izgubili osjećaj za vrijednosti. Ali su za to u Split slijetali isluženi igrači za nezasluženo visoke honorare koji su se namicali od prodaje kvalitetnijih igrača nego što su oni koje je klub uvozio. Što god na igračkom planu uprava poduzme, manje će pogriješiti nego da ništa ne poduzme. Jer, mogla bi se i ona dovesti u situaciju da uskoro mora prodavati igrače da bi kupila koze. Valjda će dotle i trava na Poljudu izrasti.
Neka se Hajduk suoči sa sobom nakon što se godinama konfrontirao s drugima. Vratiti sklad znači da navijači navijaju, igrači igraju, a uprava upravlja