‘Pokazao svu moć ekonomske desnice’
Angela Merkel tako se, kao u partiji šaha, riješila najjačeg protivničkog igrača – grčkog ministra financija “Varoufakis daje sociološki prikaz pregovora između Syrize i EU koji čitatelju omogućuje razlikovanje nominalnih i stvarnih nositelja političke moći. Dakako, ne radi se o teoriji zavjere, nego o tome da postoji hijerarhija moći i interesa unutar samog EU, što znači promoviranje i implementaciju fiskalnog i ekonomskog konzervativizma. On pokazuje karakter EU u kojoj ekonomska desnica ima dominantan utjecaj”, kaže Mislav Žitko s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. izdaju Varoufakisu u noći nakon referenduma koju je on kasnije svojoj supruzi komentirao riječima: “Danas smo doživjeli neobičan fenomen: vladu koja zbacuje svoj narod”. Varoufakis priznaje da nije vidio frivolnost svog druga Alexisa, ali i da mu je jasno da on nije želio biti meteor koji će brzo izgorjeti.
Predavanje o nacizmu
Tsipras je ignorirao demokratski izraženu volju većine Grka i stavio svoj potpis na ugovor o “bailoutu”, a tri godine kasnije, upravo ovaj tjedan, protekli utorak kad je Grčka izašla iz sporazuma o “bailoutu”, izgovorio: “Ovo je dan oslobođenja!” Grčka će se sad moći zaduživati na slobodnim financijskim tržištima, ali unatoč najvećoj pomoći u globalnoj financijskoj povijesti od 289 milijardi eura i unatoč nekim pozitivnim ekonomskim pokazateljima, grčka je ekonomija i dalje u krizi i još uvijek 25 posto slabija nego prije 2008. godine. I kad je riječ o pregovaračkoj strategiji, čini se da je Varoufakis bio u pravu: EU u slučaju Brexita primjenjuje istu podmuklu dvodijelnu strategiju kao Trojka s Grčkom: potpišite najprije paket naših zahtjeva pa onda možemo pregovarati i o vašim željama... U vrijeme pregovora Varoufakisu se zamjeralo da nije za kompromis, a danas je jasno da ako je itko bio spreman na kompromis, to je bio Varufakis. Pokazalo se da su njegovi ekonomski prijedlozi doista bili “skromni”, kako ih je i nazivao, čak na tragu liberalnih ekonomskih ideja te da – ako je nešto iritiralo Trojku, a očito jest – to je prije bio njegov nastup kojim je davao do znanja da svoje sunarodnjake smatra ravnopravnima Nijemcima ili bilo kojem drugom europskom narodu. Nije teško zamisliti kako su se osjećali njegovi moćni sugovornici u Berlinu kad im je održao predavanje o tome kako nitko bolje od Nijemaca ne može razumjeti koliko je opasno to što je treća najjača stranka u grčkom parlamentu nacistička, “zmijsko jaje u vlastitom društvu”. U potki sukoba zapravo se krilo uvjerenje europskih centara moći – tog “neliberalnog establišmenta” koji zbog svoje netransparentne i nelegitimne moći “postaje opak” – da Grčka ne pripada u eurozonu i da nije sposobna samostalno provesti reforme, što je u maniri zločestog policajca jedini otvoreno priznao Schäuble zapanjivši Varoufakisa i priznanjem: “Kao patriot, ne bih potpisao (sporazum o “bailoutu”). To je loše za tvoj narod.”
Otkako ju je ljudska mašta uprizorila slikama i kipovima, u ruci drži kosu. Zove se Smrt. Ili kosac. Prispodoba sa snopljem koje u tren i u mnoštvu pada pod otkosima hladnoga nemilosrđa oštrice, groznija je od kostura koji njome zamahuje. Kosa je to strašno oruđe koje ubija “en masse”. Ima u nas predjela u kojima se zemlja mjerila čudnom mjerom. Nisu to bili hektari ni jutra, pa ni moji kamenšćanski rali i hvati, već kosci. Kada bi se reklo da netko ima deset kosaca zemlje, točno se znalo koliko je to. Mjerna jedinica nastala je po tome koliko jedan dobar kosac stigne pokositi od jutra do povečerja. Od svih težaka, kosac je bio najcjenjeniji, njega se najviše tražilo i poštovalo, hranilo i platilo. Kositi se učilo odmalena, trebalo je strpljenja i truda, a uz vještinu, ponajviše dara. Na prvoj kosilici koja je u moje Kamensko pristigla iz Kanade, a vukli su je konji, mogao si odabrati jednu od tri mjere visine otkosa, a koščev je osjećaj to činio sam. Kosiš li previsoko, trava i snoplje će se samo povinuti, kosiš li pak prenisko, kosin će se šiljak zarinuti u zemlju. Grabiš li predebele otkose, ostat ćeš bez snage, a kosa bez oštrine. Ako su pak otkosi pretanki, potrošit ćeš snagu uzalud i pokvariti dnevnu mjeru u koscima. Da budeš koscem, nije dovoljno samo kositi, već se mora znati kako kosu brusiti. Oštrica se namočenim dugim brusom lako miluje s obje strane, od šiljka do drške, ona je glazbalo čudesnoga zvuka. Ali kruna koščeve vještine nije ni u košnji ni u brusu, već u klepanju, kad kosac u hladu rasprostre ponjavu, pokraj nje u zemlju zabije klin te s kosom kao ljubavnicom prilegne na bok i pozorno pljucka na oštricu, a potom je čekićem, sitnim vezom čipke, udara i tanji. Upravo taj i takav zvuk, taj reski i prigušeni ritam klepanja kose prividio mi se toga praskozorja u mojoj Miramarskoj ulici u Zagrebu. Poput glasovitih Proustovih Madeleine kolačića, otplavio me načas u privid prapostojbine djetinjstva kao odjek sna koji sam upravo zaboravio. Za časak je nestao kako to i treba biti, no eto ga opet iznova. Kroz prozor, u hladu drevne trnjanske šljive, na gunju, vidio sam kosca kako klepa kosu. Imao je bijelu uškrobljenu košulju, crne izglačane hlače, jednako crne velike opanke kao da su restaurirani doneseni iz obližnjeg Etnografskog muzeja. Bio je to preplanuli, krepki starac koji je ustao, opasao tobolac s brusom i nastavio započeto; kositi poveću travu na livadi ispred moje zgrade, u sjeni susjednog novoga zdanja ureda i penthousea, iza leđa znamenitoga restorana “Miramare”. Moj davnašnji susjed Štef sigurno se nije okrenuo u grobu jer neki sam ga dan čilog i veselog susreo u tramvaju, ali mi se nekako učinilo kao da cijela povijest ne čini ništa, već se, nikad posve mrtva, iznova okreće u svojem počivalištu. Upravo na toj livadi guste trave, još pretprošle je godine bio posljednji ostatak, Jurski park staroga Trnja, tek stotinjak metara od hotela “Esplanade”. Mladi Krleža svojim drastičnim kontrastom dama na terasi “Esplanade” i trnjanske sušičave bijede s druge strane pruge te Dobriša Cesarić Baladom iz predgrađa objedinili su pobunu i nježnost i zajedno stvorili Štefovu prapostojbinu. Nakrivljeni kućerak, pumpa u dvorišću, blatnjavi put s one dvije-tri Cesarićeve cigle, petrolejska lampa i njena crvenkasto-žuta svjetlost koju lije, jer Štefovija, kako sam od milja zvao Štefovu grofoviju, nije imala struju, natruli plotovi, gredice koje je štihala Štefova mama davnašnja čistačica na Hrvatskom krugovalu te potom Radio Zagrebu, gospodarske zgrade davno puste i urušene pod starim krovovima koautora Djalskog. Pseća kućica sa dva psa koja pamtim; pas Lisac jer sličio je liscu, i pas Poštar jer imao je uši nalik kuvertama. Jedna lampa na davnoj banderi, njena žuta svjetlost i zahrđali limeni obrub, tajnoviti tavani na kojima su rođeni moj mačak Sokna i mačak Sivica, ježevi u vrtu, hitra lasica. Trajalo je to tako sve do drugoga desetljeća dvadeset prvoga stoljeća, jer upornog se Štefa nije moglo platiti da ne bude svoj na svome i otpraviti u nekakvo Špansko. I opet su redatelj i pisac u meni izmaštali cijeli jedan nepostojeći svijet, o posljednjem tvrdoglavom trnjanskom Mohikancu Štefu, koji ni za kakav penthouse ne bi dao svoje ljetnje večeri pod brajdom, kad bi za utakmicu hrvatske vrste donijeli televizor i dugim se kabelom negdje i nekako prikopčali na struju, žagoreći do kasno u noć. A onda, sretnem ga čudno zagledanog u imanje, stadoh pokraj njega pokušavši dokučiti o čemu razmišlja, a on mi reče: – Gospon sused, ja nemrem verovati da nekoji u sred grada Zagreba more trpiti i gledati ovakovoga rugla. Cijela stvar, naime, nije bila u sentimentu za rodnom trnjanskom grudom, prapostojbinom matere s Hrvatskoga krugovala, već što su kupci Štefoviju htjeli dobiti u bescjenje. A onda, jednog jutra, zarežali bageri, grabe u jednom zalogaju cijeli Štefov kućerak, ruše se krovovi, kamioni pune šutom i ciglama. Izjurio sam van u tu apokalipsu i ugledao mlađeg gospodina u dobrom odijelu kako sve to nagleda. Predstavio sam se, ne pouzdavši se u svoje ime i prezime, već u filmove, jer možda je za nešto od toga čuo ili vidio. Nasreću, jest. Reče mi da je on sve kupio, da će otamo pa dotamo graditi penthouse raskoš. Koliko katova, nisam upamtio, da je njegovo sve do zida naše zgrade, ali da je projekt dvadeset metara od nje, pa sam ga uspio namoliti neka za sada ne ruši orahe, šljive, stabla i čemprese koji su tek pet-šest metara od zida. Pristao je i eto svega toga raslinja i danas. – A “Miramare”? – pokazah mu leđa drevnoga restorana u kojem je moj djed ranih tridesetih pio gemište. – Što ćete s njim? – E, to sam prvo tražio da se ruši – pohvalio se kao da mi čini uslugu. – Pa to je rijedak primjer hrvatske ladanjske arhitekture. To je zaštićeni spomenik kulture. – Ovo?! – pokazao je ovlaš ružna leđa od natrule cigle, zahrđalog lima i dasaka. – Ovo vama sliči spomeniku kulture?! Iako ga doista nisam pronašao guglajući spomeničke registre, eto ga još danas tamo. Potom naletjela recesija, ništa od gradnje, narasla golema trava i eto ćaće izdaleka u pohode sinu, koji mu je pričao o toj travi na svojemu imanju, pa ćaća za svaki slučaj ponio kosu, da košnjom obilježi posjed, bude sinu koristan, da bi toga jutra zalegao pod moje prozore, klepati oštricu.
Cijela se povijest, nikada posve mrtva, uvijek iznova okreće u svom počivalištu