UČINIMO LI TO, MORAT ĆEMO PRIZNATI KOSOVO

Vladajuća garnitura u Srbiji prije nekoliko mjeseci potiho je počela zagovarati ideju podjele Kosova, odnosno razmjenu teritorija s Albancima po principu “vi nama sjever, mi vama jug”, dok bi srednjovjekovni manastiri postali eksteritorijalni subjekti pod kontrolom UNESCO-a. No Aleksandar Vučić ima tri prepreke. Prva je kod kuće, jer će nemali broj ljudi ideju o podjeli dočekati na nož, što je i očekivano. Druga su Albanci. Dok Vučić priča o podjeli, Hashim Thaci živi u svijetu bajki, govori o pripajanju juga Srbije i odbija bilo kakav dogovor o podjeli Kosova. Treća i najveća prepreka je stav velikih sila. I da se nekim čudom Vučić i Thaci dogovore, ništa se ne može učiniti bez “amena” Velikog brata. SAD, koliko god u ovdašnjoj javnosti kolale poluistine o navodnom razmatranju podjele Kosova u Bijeloj kući, teško da će pristati na takav scenarij. Podjela bi mogla pokrenuti domino-efekt koji bi se poput požara proširio regijom i dijelovima Europe, a novo iscrtavanje granica je posljednje što želi i EU. Ne treba zanemariti ni utjecaj Velike Britanije koja nije blagonaklona toj ideji. Koliko god situacija s Kosovom bila bolna za svakog Srbina, realnost je takva kakva jeste. Ako bi dogovorom o podjeli Srbija dobila dio nečega što posljednjih 20 godina de facto nije bilo njezino, a sudeći po klimi u svjetskoj politici ne bi nam ga vratili ni u narednih 100 godina, onda to na prvu loptu ne djeluje kao smak svijeta. Točno, sve to izgleda malo bolje od ovoga što sada imamo. Možda bi to bilo bolje i za europsku budućnost Srbije, za famozno članstvo u EU. Bilo bi odlično za sve one koji bi u tom sporazumu sudjelovali, možda bi i neki Nobel za mir bio u igri. Ali... na taj način Srbi bi priznali nezavisnost Kosova i tako izgubili svako pravo na zemlju u kojoj se prije skoro tisuću godina rodila njihova, srpska država. A to je nešto što ipak nema cijenu. Pitajte Židove, Palestince, Turke, Grke i sve druge koji se svojih ognjišta drže stoljećima i ne daju ni pedlja. Uostalom, nitko tko živi u Beogradu, Novom Sadu... nema pravo odlučivati o tome kako će i u kojem teritorijalnom obliku živjeti Srbi na Kosovu, uključujući i potpisnika ovih redova koji je i sam rodom s tog istog Kosova i s kojeg je kao 10-godišnji klinac jedva izvukao živu glavu. I kome i dan-danas rodbina živi tamo. O tome jedini sud može dati narod koji je preostao na svom ognjištu.

Možda bi to bilo bolje za europsku budućnost Srbije, za famozno članstvo u Europskoj uniji, možda bi netko dobio i Nobelovu nagradu za mir...