Od Društva za spasavanje do medicinske Hitne pomoći

Nemili događaji brzih smrti naravno da uzbune javnost. Pogotovo ako se to dogodi mlađoj osobi, što izaziva čuđenje. Ljudi koji su, kad ne trebaju medicinsku službu, skloni nabacivati se svim mogućim pogrdama na nju, ne čine uslugu ni sebi, jer sugeriraju nepovjerenje, aljkavost, sporost, u djelatnost u kojoj je to mnogo manje izraženo, ili uopće nije. Drvlje i kamenje naročito se nabacuje na „liste čekanja“pacijenata po raznim liječničkim čekaonicama, a da se pri tom nikad ne upitaju zbog čega sam uopće došao (više puta ni za što). Jer je to besplatno. To što time produžujemo vrijeme čekanja stvarno potrebnima, ne uzimamo u obzir. Ali, principijelni smo onda kad hitna pomoć ne stigne u par minuta od događaja. Često se i tu radi o istoj pojavi, tj. da je hitna pomoć rastegnuta i onim pozivima, koji su panični, ali nisu hitni. Zato se kasnije dospije do onih stvarno hitnih. Netko će reći da su ljudi laici koji ne mogu procijeniti što je hitno, a što nije. To je točno, samo što ima među nama razmaženih i sebičnih koji vide samo sebe. Povijest hitne medicinske službe je slojevita. Početkom 20. stoljeća osnivanjem „Braće hrvatskog zmaja“nastalo je „Društvo za spasavanje“, što je tada bilo revolucionarno, ali bilo je i skeptika. Zagreb je tada bio malen, s desetak puta manjim brojem stanovnika, te je nekoliko kola i medicinskih ekipa bilo dovoljno. Sve je bilo bliže i bez prometa, što je omogućavalo brži dolazak. No uglavnom su služile za prijevoz bolesnika u bolnicu. Političke prilike u našem društvu, kako ih je opisao dr. Velimir Deželić 1914. u časopisu „Hrvatska prosvjeta“bile su poprilično slične današnjima (nesloga – prokletstvo Hrvata). Pa tako kaže: „Užasna mržnja koja se pokazala među najplemenitijim rodoljubima hrvatskog naroda, radi toga, što su se razdijelili u razne koterije stranačke, morala bi sama po sebi prestati i cio narod mogao bi se tako okupiti pod stijegom prijateljstva, bratstva i sloge .... “Da se to ikada poslušalo i primijenilo (jest samo u Domovinskom ratu!) gdje bi nam bio kraj. Zašto je trebalo uplesti politiku i u hitnu pomoć? Da se prvo shvati kako hitna pomoć nekad nije u stanju stići iz objektivnih razloga u vremenu kraćem od pola sata (promet, veliki grad i okolni gradovi, i kako nemamo toliki broj liječnika uopće, pa tako ni u hitnoj službi, da može uvijek biti nazočan događaju, osim kad se u zahtjevu naglasi). O političkim prilikama i našoj sklonosti napadati bilo koju, suvišno je govoriti i kad zamijeni pijetet prema žrtvi i objektivnoj prosudbi da postoje i nagle smrti. Osobno, ne zato što sam liječnik, skidam kapu svim djelatnicima hitne službe, jer bez njih bilo bi puno manje spašenih života i pomoći svake druge vrste, od transporta bolesnika u izuzetno teškim okolnostima, do stručnosti i požrtvovnosti svakog pojedinog člana. Da će naglih smrti unutar desetak minuta biti, bit će ih. Usporedimo li to sa stanovnicima naših otoka (i većih) gdje hitna služba dolazi helikopterima, koji kad je veliko nevrijeme i ne mogu letjeti, bit ćemo sretni kakvu blagodat u pružanju zdravstvene pomoći i skrbi mi imamo. A oni plaćaju jednako zdravstveno osiguranje kao mi u Zagrebu, Rijeci, Osijeku itd. Nemojmo se nabacivati osjećajima koji prevladaju u određenim prilikama, već i sami pomognimo koliko možemo.