Kronika propasti simbola socijalističkog glamura
Zbog velikog interesa “Haludizam” traje do 19. rujna
Sutra u 18 sati fotograf Damir Fabijanić održat će predavanje za posjetitelje izložbe u Hrvatskom muzeju arhitekture bojan.arezina@vecernji.net U Hrvatskom muzeju arhitekture u tijeku je izložba “Haludizam” Damira Fabijanića, koji je 1987. godine za potrebe hotelskog kompleksa Haludovo na Krku snimio pedesetak fotografskih motiva hotelske ponude, da bi se ove godine vratio i snimio iste kadrove, ali u danas devastiranom hotelu. Fotografije su prikazane usporedno, stare uz nove, kako bi posjetitelj jasno vidio razmjere propasti koju je hotel u međuvremenu doživio. O izložbi će sutra u 18 sati u muzeju govoriti i sam autor, a priliku da je vidite imate do 19. rujna.
Dekadencija Penthousea
Kompleks Haludovo, a pogotovo njegov središnji objekt Palace, spada u najpoznatije radove hrvatskog arhitekta Borisa Magaša, među kojima su i poljudski stadion te vrtić na zagrebačkom Mihaljevcu. Riječ je o djelu jugoslavenskog kasnomodernističkog formalizma, karakterističnom za to vrijeme, koji je doveden do krajnosti u brojnim drugim turističkim objektima i robnim kućama diljem SFRJ, prije nego što je uglavnom ustupio mjesto postmodernističkim ili neoracionalističkim tendencijama. Hotel je izgrađen tijekom tadašnjeg turističkog booma, a osnivač pornografskog časopisa Penthouse Bob Guccione bio je ulagač, čime je priča dobila dimenziju hedonizma i dekadencije. Međutim, uskoro slijedi bankrot, nakon kojeg hotel ulazi u fazu životarenja koje traje do devedesetih. Kako navodi arhitekt Idis Turato, “Ha- ludovo osamdesetih tiho propada i postaje provincijalno odredište masovnog turizma”. Tijekom rata kompleks je bio dom izbjeglicama, da bi nakon privatizacije bio prepušten devastaciji. Zgrada je pronašla novu slavu u posljednje vrijeme, djelomično zahvaljujući serijalu o devastiranim modernističkim zgradama “Betonski spavači”, čija je jedna epizoda bila posvećena Haludovu. Sve to fino se uklopilo u duh društvenih mreža i fetišizma napuštenih nekad velebnih zdanja, pa je Magaševo djelo, oduvijek cijenjeno u arhitektonskoj zajednici, postalo popularno i u široj javnosti – pomalo opće mjesto, gotovo klišej, toliko da je sa stranica stručnih časopisa prešlo u glazbene spotove i Instagram-profile turista hipstera i lovaca na napuštene zgrade.
Manje istražena faza
Autor izložbe Damir Fabijanić jedan je od najznačajnijih hrvatskih fotografa specijaliziranih za arhitekturu, čiji radovi daju poseban čar djelima naših arhitekata i čuvaju uspomenu na realizacije od kojih mnoge danas, načete zubom vremena, neodržavanjem ili intervencijama korisnika, uživo izgledaju puno manje čarobno. Ono što Fabijanićevu izložbu čini posebno zanimljivom je što fotografije iz 1987. pružaju uvid u manje istraženu fazu Haludova. Iako koncept izložbe fotografija snimljenih u razmaku od 31 godine sugerira usporedbu novo – propalo, činjenica je da “novo” ovdje zapravo i nije tako novo. Izvorne fotografije ne prikazuju Haludovo u vrijeme neposredno nakon otvorenja, već u srednjoj fazi životarenja i stagnacije, 15-ak godina nakon realizacije, i jasno se vidi kako hotel već pokazuje godine. Za razliku od već znamenitih fotografija koje prikazuju suncem okupano Haludovo u zlatno doba Penthouse-slave ranih sedamdesetih, ili pak u sadašnjem stanju potpune devastacije, koja je očito mnogima fotogenična, na Fabijanićevim fotografijama iz osamdesetih vidimo hotel već izlizan normalnim korištenjem i očito ne pretjerano entuzijastičnim održavanjem, što je karakteristično za naš odnos prema modernoj arhitekturi. To vjerojatno nije bila izvorna namjera fotografa, jer su originalne fotografije osamdesetih snimane za potrebe tadašnjeg hotela. Autentičnost je tim veća. U zgradi natkrivenog bazena tako
Haludovo spada u najpoznatije radove hrvatskog arhitekta Borisa Magaša Fabijanić je Haludovo slikao za potrebe hotela 1987., a vratio mu se nakon devastacije
vidimo strop s crnim tragovima od plijesni, a kod tuševa pločice požutjele od kamenca. Pločice uz vanjski bazen – jedan od najčešćih motiva fotografija Haludova, popucale su ili su nonšalantno zamijenjene novima drukčije nijanse, kao u kupaonici u kući vaše bake ili garsonijeri u Utrini u kojoj ste živjeli kao student. Oprema interijera, tipična za vrijeme realizacije, već izgleda zastarjelo, a nedovoljno staro da bi, kao danas, djelovala simpatično makar u camp smislu. Ti detalji, ali i atmosfera kojom odišu fotografije pokazuju da je tada već riječ o, kako je Turato rekao, provincijalnom odredištu masovnog turizma. Fabijanićeva izložba omogućuje nam tako da Haludovo vidimo kao ono što je, na kraju krajeva, te 1987. godine i bio – jedan ne baš luksuzni hotel u krizom načetoj socijalističkoj zemlji.