Večernji list - Hrvatska

Šest azilanata počelo se preko burze obučavati za kuhare

‘Nekad traže i da s njima idem liječniku’, kaže prevoditel­j s arapskog jezika za izbjeglice

- ZAGREB Božena Matijević bozena.matijevic@vecernji.net

Najprije treba zaustaviti rat. Cijeli svijet zagovara humanost, ali nitko ne poduzima prave korake jer svatko gleda svoj interes

Dobra duša. Tako bismo u dvije riječi mogli opisati gospodina Mazena Al Ahmeda koji je već nekoliko godina, od početka izbjegličk­e krize, od nemjerljiv­e pomoći nesretnim ljudima koji iz ratom zahvaćenih područja prolaze kroz našu zemlju ili u njoj ostaju. Rođen je 1966. godine u sirijskom gradu Azazu, a 1985. došao je u Zagreb na studij medicine. I ostao. A kad se 2015. pokrenuo izbjegličk­i val, kao govornik arapskog i hrvatskog jezika, počeo je volontersk­i pomagati, a potom ga je kao prevoditel­ja na dvije godine angažirao UNICEF. Lani od ljeta prevoditel­j je pak za Isusovačku službu za izbjeglice (JRS) i svakodnevn­o je na usluzi onima koji se, govoreći samo arapski ili samo hrvatski, ne mogu razumjeti.

Koliko vam je teško zbog cijele situacije s izbjeglica­ma?

Jako mi je teško. Žalosno je to. I kao čovjeka me to pogodilo jer potječem iz toga kraja te sam radeći kao prevoditel­j naišao i na ljude koji su otišli iz moga grada, koji poznaju moju obitelj. U Siriji su mi, naime, još uvijek dva brata s obiteljima, a u Turskoj, kao izbjeglice, četiri brata i sestra s obiteljima. Imam ujaka, tetki i bratića koji su poginuli već na početku sukoba. A prevoditel­jski posao nije lak. Kada sam, radeći za UNICEF, pitao jednog čovjeka kako mu mogu pomoći, pobjegao je iz šatora, skutrio se u nekom kutu i počeo plakati. Nije najprije htio govoriti o čemu se radi, a onda je... (gospodinu Mazenu glas je počeo podrhtavat­i, iz očiju su mu krenule suze i razgovor smo nakratko prekinuli, nap. a.)... rekao da su mu se žena i četvero djece utopili pri bijegu iz Sirije. Došli su u Tursku i kada su čamcem krenuli u Grčku, utopili su se. I danas mi je teško kada se sjetim tog čovjeka. Ne znam gdje je on danas i kako mu je, ali ga ne mogu zaboraviti. To što je doživio je užasno, a takvih je užasa na tisuće. I svi se takvi užasi događaju pred očima svijeta, a taj isti svijet već sedam godina ne poduzima ništa. Najprije treba zaustaviti rat u tim krajevima. Cijeli svijet zagovara humanost, ali nitko ne poduzima prave korake jer svatko gleda samo neki svoj interes.

Hrvatska je 2015. pokazala ljudsko lice prema izbjeglica­ma, no sad je zatvorila granice te se javljaju kritike na odnos policije prema migrantima.

Hrvatska policija može se ponositi svojim ponašanjem na početku krize. Čak je i izbjeglica­ma to bilo čudno jer su zbog prijašnjih iskustava u drugim zemljama bili navikli na represiju policije i specijalac­a pa ih je bilo strah, no hrvatski su im policajci tada pomagali nositi kofere, torbe i djecu do autobusa ili vlakova, donosili su im odjeću, hranu. Recimo, dok sam radio za UNICEF u Opatovcu nije bilo dovoljno šatora, noću je bilo jako hladno i policajci su išli sa mnom kako bismo djecu i dojenčad prenijeli u kontejner gdje je bilo toplije. Tada su policije još nekih zemalja u humanosti prema izbjeglica­ma počele oponašati hrvatsku policiju. Međutim, sad su odlučili da treba zaštititi granicu. U redu, ali to se može postići i na drukčiji način.

I kako se sad policija odnosi prema izbjeglica­ma, što vam kažu?

Svatko priča neku svoju priču. Neki govore da su policajci bili prema njima odlični, da su im pomagali, davali hranu. A neki, pogotovo oni koji su vraćeni u Bosnu, kažu da su ih hrvatski policajci tukli, da su im razbijali mobitele. Ja nisam prisustvov­ao takvim događajima pa ne mogu potvrditi istinitost tih navoda. No, kako god se netko od policajaca ponaša i što god netko od izbjeglica govori o ponašanju policije, neka ide na savjest svakome od njih.

Je li Hrvatska uložila dovoljno napora kada je riječ o učenju hrvatskog jezika i zaposlenju?

Nije baš sjajno. Učenje hrvatskog jezika glavni je faktor integracij­e i Hrvatska bi kao država trebala nešto poduzeti da ljudi odmah, mjesec-dva nakon što dobiju azil, idu na tečaj hrvatskog jezika. Država je u tome malo podbacila, mogla je to bolje organizira­ti, i u suradnji s nevladinim udrugama. Ipak, sad je država učinila veliki korak za azilante što se tiče osposoblja­vanja za rad preko burze. To je odlično. Tako se početkom godine šest osoba, nakon što su u JRS-u bili na tečaju hrvatskog jezika, preko burze počelo osposoblja­vati za kuhare. Tvrtka koja ih osposoblja­va uzela ih je preko burze, a država to sufinancir­a. Neki će kasnije i ostati raditi u toj tvrtki. JRS je nedavno s burzom dogovorio i osposoblja­vanje azilanata za građevinsk­e poslove.

Pomažete li tim ljudima kao prevoditel­j i u takvim prilikama?

Pomažem u raznim situacijam­a. Evo, neki sam dan s jednom ženom iz Sirije bio na razgovoru na burzi, a kao prevoditel­j pomagao sam joj i pri sređivanju sve potrebne dokumentac­ije. Ponekad netko traži da s njim odem i liječniku ili zubaru, a često u sličnim situacijma s njima razgovaram telefonski ili SMS porukom napišem što netko treba obaviti pa onda to pokaže tamo kamo ide.

Hrvatska policija može se ponositi svojim ponašanjem na početku izbjegličk­e krize Država je malo podbacila jer je učenje hrvatskog jezika mogla bolje organizira­ti

 ??  ??

Newspapers in Croatian

Newspapers from Croatia