Turiste uče izraditi šlape, cekere, košare od šibe...
Posjetitelji s Jadrana dive se radionicama lončarstva, vrtlarstva, tkanja, kovačkog obrta... i priznaju: Mi na moru nemamo nešto takvo, domaće!
Na Cesti tradicije s desetak radionica rukotvorina u planu je i tematski park u kojem će biti oživljene staroslavenske bajke i legende Ivica Beti Šiba je othranila generacije obitelji u Međimurju. To najbolje znaju u obitelji Pogorelec iz međimurskog sela Kotoribe, gdje četrdesetogodišnji Saša Pogorelec nastavlja tradiciju košaraštva započetu prije više desetljeća. Preuzeo je posao od oca Branka i nastavio izrađivati zanimljive proizvode koje turisti vole kupovati kao suvenire ili upotrebne predmete u kućanstvu. Jedan od najpopularnijih modela košarice je “holanderica”, a od šibe se izrađuju i stolci, stolovi i koševi za rublje. Put do gotovog proizvoda je žuljevit. Šiba se nakon sječe osam do 12 sati kuha u golemim kotlovima i potom vozi na guljenje. Nekad se gulila uz pomoć alata “ščukalke”, a danas to rade strojevi. Potom se osuši na suncu i vjetru, te na kraju namače u vodi nekoliko sati, sve dok ne postane savitljiva. Sve dalje je stvar vještine majstora. Tradicija izrade predmeta od vrbove šibe u Međimurskoj županiji duga je preko stoljeća, i danas je dio Ceste tradicije, jedinstvenog turističkog projekta koji je pokrenula udruga Međimurske roke, u kojoj kažu da žele gostima dati priliku doživjeti izvorno rukotvorstvo kakvo se generacijama prenosilo na potomstvo. Cesta je spojila desetak radionica izvornih rukotvorina poput umijeća lončarstva, vrtlarstva u tradicionalnom vrtu, tkalačkog stanja, drvorezbarstva, kovačkog obrta, izrade karnevalskih pokladnih maski, tradicijske kuhinje... Svojevrsni je to hommage međimurskom obrtništvu, ali i pokušaj da se uz pomoć turizma stari zanati i vještine otrgnu od zaborava.
Cijene svoje zanate
– Turisti odlično reagiraju. Nedavno su u toplicama Sveti Martin ravnatelji imali kongres. Jedan gospodin iz Splita čudio se kako to da je toliko domaćih proizvoda. Na moru, rekao je, nemaju ništa! Nije nam problem sjesti s gostima i pokazati im kako izraditi neku rukotvorinu pa, kad još u restoranu dobiju domaću hranu s međimurskih polja, naši su i doći će opet. Gosti cijene kad se potrudite za njih i kad vide da volite to što radite te da želite tradiciju podijeliti s njima. Oni jednostavno osjete da to radimo jer volimo i poštujemo svoje – kaže Mirjana Biber Hren iz udruge Međimurske roke. Nju se često može vidjeti u narodnoj nošnji i radnoj odjeći kakva se nosila prije stotinjak godina, kako