Prosvjed je pokazao sav jad sindikalne scene
Svi bismo mi voljeli imati što više plaće i mirovine. To je tako normalno, ljudski. To je sasvim jednostavno egzistencijalno pitanje, oko kojeg nema previše dvojbe. Jer bismo svi mi voljeli bolje živjeti. No dvojba nastaje onog trenutka kad se trebamo zapitati ima li novca za povišenje plaća i mirovina? Odakle taj novac pribaviti, posebice za mirovine? Znamo li da danas na jednog zaposlenog ide gotovo jedan umirovljenik, odnosno da jedan zaposleni financira mirovinu gotovo jednog umirovljenika, osnovna matematika nam kaže da za više mirovine nema novca, osim da se dodatno harače zaposleni. Kako su trendovi sve lošiji, na štetu radnika, a onda i na štetu umirovljenika, neizbježna je mirovinska reforma. Jer je sadašnji sustav neodrživ. Za raspravu je, dakako, kakva mirovinska reforma. Ista je stvar i s plaćama. U Hrvatskoj nema prostora za veliki rast plaća dok god država drastično ne smanji svoje apetite u obliku nameta na plaće. Dok je god u Hrvatskoj država tako velika i s tolikom poreznom represijom, puno viših plaća neće biti jer je to jednostavno neizvedivo. Ili
Država se godinama ponašala kao pijani bogataš, a sindikati su tome jako kumovali. Sa svim vlastima povećavali su svoj apetit i neprestano tražili ova i ona prava, sisali državni proračun...
poslodavce otjerati u bankrot. Ali zato neprestano slušamo kolovođe sindikata koji u poslodavcima vide smrtne neprijatelje, koji ionako antipoduzetničku klimu u Hrvatskoj dodatno otežavaju stalnim huškanjem radnika na poslodavce koji su za njih svi redom lopovi i prevaranti. I ti isti sindikatlije galame da treba povećavati plaće, minimalnu plaću, da treba povećavati mirovine... Isti je taj jeftin populizam bio prisutan i na subotnjem sindikalnom prosvjedu protiv mirovinske reforme u Zagrebu koji je doživio fijasko ako se gleda broj sudionika i njihova struktura, iako će organizatori, dakako, jahati na tome da je prosvjed bio vrhunski. No na temi mirovina sindikati su trebali okupiti puno više ljudi, što na kraju govori i o povjerenju ljudi u te iste sindikate. Kako god, poruke s prosvjeda potpuno su promašene. Pitam se znaju li ljudi uopće u kakvoj situaciji živimo i radimo? Znaju li kakva je doista situacija s mirovinskim sustavom, s mirovinskim fondovima? Jesu li ljudi svjesni da su trendovi sve lošiji? Znaju li uopće što je mirovinska reforma? Znaju li uopće kako se obračunava mirovina, što je prvi i drugi, a što treći stup? Ma siguran sam da više od devedeset posto ljudi ne bi znalo odgovor na ta pitanja. Njih je jedino briga da imaju ili da mogu računati na što višu mirovinu. Naravno, to je legitimno. No je li i moguće? To što Vlada podilazi ljudima pa kaže da će mirovine biti više, da su već sad više, to je također jeftin populizam. Vlada koja je odgovorna jasno bi javnosti poručila da mirovine ne mogu biti više dok imamo sadašnju strukturu zaposlenosti. Međutim, tko je vidio da netko u Hrvatskoj preuzme odgovornost? Premijer će reći da njegova Vlada nije odgovorna za sadašnje stanje. Ali će zaboraviti reći da njegova Vlada većinom dolazi iz HDZ-a koji, uz dva četverogodišnja prekida, Hrvatskom vlada od 1990. godine. I kako onda HDZ riješiti odgovornosti za neodgovorno upravljanje zemljom koja je dovedena gotovo pred kolaps? No ne treba tražiti odgovornost samo na strani politike. Krajnje je licemjerno da danas sindikatlije traže veće plaće i mirovine, koje je nemoguće toliko povećati koliko bi oni htjeli bez drastičnog zaokreta, bez potpunog “resetiranja” države. Država se godinama ponašala kao pijani bogataš, a sindikati su, bome, tome jako kumovali. Sa svim vlastima povećavali su svoj apetit i neprestano tražili ova i ona prava, sisali državni proračun, razmetali se, ucjenjivali vlade i doveli nas u sadašnju situaciju u kojoj bi rado oprali ruke kao Poncije Pilat. Nema šanse da bi i oni priznali kako su za sve promašaje krivi kao i naši krajnje neodgovorni političari. Zagrebački je prosvjed pokazao sav jad i svu bijedu hrvatske sindikalne scene. Prvo što sindikati ne mogu dobiti više od nekoliko tisuća ljudi, što je poražavajuće na temi kao što su mirovine. Drugo, na prosvjedu nisu bili samo zainteresirani za mirovine. Bili su oporbenjaci koji traže priliku za dizanje vlastita rejtinga, kao Bernardić. Iako si sa svakim pojavljivanjem i svakom gestom samo dodatno ruši rejting. Bile su ondje i ultraljevičarske organizacije koje koriste svaku priliku da se pokažu javnosti i pokušaju biti neki faktor. Vlada pak zasigurno neće bitno popustiti oko reforme, pa možemo očekivati novi referendum i nastavak cirkusa, a država nam i dalje tone.