Bokeljski Hrvati u Mimari
Kazalište Planet Art nema zgradu, ansambl..., nema mjesto za probe predstava, već se seljaka po gradu. Ali Planet Art ima jedan stol, malo ofucan, neodredive starosti i epohe. Taj je stol “glumio” u: “Tko je ovdje lud”, “Ritinoj školi”, “Posljednjoj Freudovoj seansi”, a sada ga 4. studenoga (u Gavelli) čeka premijera predstave “Ljubavna pisma Staljinu”.
Opasnost za slobodu govora
Marko Torjanac, osnivač Planet Arta, kaže da će stol sada malo prefarbati i ušminkati,te otkriva kako mu je velika prednost to što je složiv. Tako je “stol s repertoarom” već nekoliko puta proputovao Hrvatsku uzduž i poprijeko, bio na brojnim regionalnim gostovanjima, a sada je i slika stanja stvari u izvaninstitucionalnom teatru. A to stanje, iskonska potreba da se ne pogne glava, jedan je od razloga zbog kojeg se ovo kazalište vraća “Staljinu”. – Radili smo Staljina 2000. kada se Hrvatska prvi put oslobodila autokratskih nasljeđa pa je predstava o totalitarizmima tada govorila post festum. No čini mi se da je baš danas, u doba kada se mnoga društva, pa i naše, radikaliziraju afirmirajući tzv. neliberalne demokracije koje su eufemizam za autokraciju i alibi za nove diktature i diktatore, pravo vrijeme za njezino postavljanje. Svuda, pa i kod nas, ti isključivi svjetonazori pozivaju se na narod. Sve je, dakle, isto kao i kod Staljina, samo je drugi predznak: nekada je bio socijalistički, danas je nacionalni, a iste su i opasnosti koje iz tih svjetonazora slijede za slobodu govora, za slobodu umjetnosti i izražavanja. Mi živimo u vremenima kada se napada HAVC, mijenja termin Noći kazališta, kada se braniteljske udruge kao arbitar upliću u kulturu, i to s pozicije cenzora. Zato ova predstava postaje zabrinjavajuće aktualna. U Staljinovo su vrijeme letjele glave, a sada, u propagiranoj slobodi, lete egzistencije. Ako se ne pogneš, za čas bit će dovedene u pitanje tvoje umjetničke, znanstvene, intelektualne ili bilo koje druge kompetencije i na razne će ti se perfidne načine pokušati onemogućiti rad i djelovanje – objašnjava Marko Torjanac, osnivač Planet Arta. No od 2000., kada je ova predstava imala hrvatsku premijeru, i sam autor drame Juan Mayorga znatno je promijenio tekst predstave koju je i 2000. i sada režirala Saša Broz. Nije željela otkriti previše o tim promjenama, ali kaže da je tekst sada otvorio neka nova mjesta koja će publici biti izuzetno satirična te da cijela predstava sada ima ozbiljniji ton. – Oni koji se sjećaju prve predstave vidjet će da je mnogo jače naglašen problem neslobode stvaranja, opstrukcije koja umjetnike onemogućava da rade, a koja kreće od ideološkog predznaka – objašnjava Saša Broz. Na pitanje koliko takve opstrukcije osjeća redatelj(ica) u Hrvatskoj 2018. kaže: – Oni koji su iskreni reći će da se to itekako osjeća. Oni koji se boje za svoja mjesta, svoje plaće, dat će pragmatičniji odgovor. Kako sam ja slobodnjak, mogu i slobodnije govoriti i reći da u privatnim razgovorima s kolegama osjećam iznimnu gorčinu i svjesnost o toj nemoći u situaciji kako danas stvari funkcioniraju, kada moraš biti ili izuzetno blizak nekoj politici ili nekim konkretnim osobama kako bi imao benefit za svoju karijeru i napredak. I to je najtragičnije od svega, da se mi 2018. opet bavimo pitanjem umjetničkih sloboda. Tu je problem. I tragedija! Ne samo u ovoj predstavi – govori redateljica koja kaže da je, kako bi naglasila baš taj problem i ogolila predstavu, stavila je sasvim na leđa glumaca, kako bi tekst što jače odjeknuo.
Zarobljenost u svojoj fiksaciji
A glumci su: Marko Torjanac kao Staljin, Franjo Dijak kao Bulgakov i gošća iz splitskog HNK Anastasija Jankovska koja je s Planet Artom već surađivala u “Sumnji”. Plavokosa glumica, koja u Moskvi studira režiju, iskoristila je rujansko zatišje u splitskom kazalištu da odradi i ovu predstavu te kaže: – Za nas glumce izuzetno je važno da iskoračimo iz svog kazališta. A ovdje me dočekalo i uzbuđenje rada s Franjom Dijakom s kojim prvi put surađujem. A Franjo Dijak u velikom je poslu, rad na “Staljinu” poklopio mu se s početkom proba za “Kiklopa” u Gavelli. Za svog Bulgakova kaže da je najteže odigrati “zarobljenost u vlastitoj fiksaciji”: – On nema izbora nego biti on, ne može pogaziti svoje principe i ideale, svoje snove.