Kad država nema volje ni vremena za narod javni bilježnici zarađuju
Zaštita potrošača regulirana je u mnogim uređenim i suvremenim država na različite načine. Uglavnom je riječ o zakonskim rješenjima koja su manje više sličnog sadržaja. Ipak kako to ne bi bilo idealno u Hrvatskoj su paralelno na snazi i razna druga pravna rješenja koja ih na različite načine poništavaju. Pri tome jedan od temeljnih je ovršni zakon koji daje nevjerojatnu moć, snagu ili jednostavno rečeno dopušta javnim bilježnicima lihvarenje. Primjer neetičnog i nemoralnog takvog pothvata vidljiv je već u naplati javnobilježničkog troška vođenja postupka sastoji u udaranju pečata na već unaprijed pripremljen prijedlog za ovrhu. Dodamo li tome ostale troškove (dostava, pribavljanje i izdavanje klauzula…) dobivamo višestruko veće iznose u odnosu na ovršne postupke koji su bili nekada vođeni pred sudom. Nadalje javni bilježnici naplaćuju enormne iznose pristojbe na rješenja o nasljeđivanju iza umrloga. Pri tome se njihov posao sastoji uglavnom u utvrđenju činjenica koje u 90 posto slučajeva iznose same stranke uz dostavljanje adekvatne dokumentacije. Sve je to omogućio Pravilnik o privremenoj javnobilježničkoj iz 1994. godine koji je mijenjan u nekoliko navrata, međutim, uvijek je bio i ostao potpuno neprimjeren vremenu u kojem živimo.
Stoga možemo zaključiti kako su javnobilježničke naknade, a posebno u ovršnim postupcima, postupcima solemnizacije i ostavinskim postupcima, nemoralno i posve neprimjereno visokih iznosa. Zanimljiv je u tom kontekstu i podatak kako se samo kod jednog javnog bilježnika u Zagrebu usluga može platiti karticom. Očigledno oni vole samo gotovinu!
Svoju financijsku moć javno pokazuju i na memorandumu njihove stručne komore koji je otisnut na skupocjenom pergament papiru i u zlatotisku. Istodobno ovi monopolisti ne priznaju, primjerice, potvrde i rješenja elektroničkih registara udruga koja su javno objavljena na web stranicama matičnog ministarstva i upravo služe za takve svrhe. Stoga je ovaj financijski raj jedan od najboljih primjera kako se loša zakonska rješenja primjenjuju u praksi, a godinama prolaze ispod radara onih koji bi trebali voditi brigu o takvim stvarima. No vratimo li se u prošlost i provjerimo tko je bio inicijator i predlagač ovakvih zakona i poslovnih pothvata koji su započeli s HRT pretplatom sve bi nam trebalo biti jasno. Ponovno su pojedinci zauzevši političke funkcije iskoristili trenutak i mogućnost da sebi i svojim poslovima podrede i prilagode zakone. Jer, iako je očigledno, i svima poznato na temelju osobnih iskustava, da javni bilježnici kao povjerenici sudova nisu profunkcionirali kako bi olakšali posao i rasteretili sudove o tome nema javnih rasprava. Tako nije čudno što se godinama usvajaju i dopunjuju razni “lexovi” kojima se pogoduje pojedincima ili pojedinim skupinama, a tek se na marginama ako ima vremena i volje vodi briga o narodu.