Todorićeva najava da ide na izbore iz imoćanske je naravi

Poslije izlaska iz zatvora Ivica je Todorić izjavio: “Osvojit ću vlast i pokrenuti Hrvatsku. Idem na izbore!” Je li se možda šalio? Dosad nismo čuli da ima smisla i sklonosti za takav tip humora, pa pretpostavljam da je mislio ozbiljno. A to ne bi bilo ni neobično ni neočekivano, jer je zbog slične megalomanije i doživio slom. Osvojit ću vlast!? Pa on ju je već imao, istina, ne institucionalnu, ali bio je bez konkurencije najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, pa ta moć iz njega i sad progovara. I ne treba se samo podsmjehivati takvoj Todorićevoj ambiciji, u njoj nema ni zla ni pokvarenosti, i ne nedostaje joj brige za Hrvatsku. Ali joj nedostaje osjećaja za stvarnost kao što mu je nedostajao i u poslovanju pa se dogodilo što se dogodilo. I treba ga razumjeti, iz zatvora se vratio na ništa, na pustoš u koju je pao iz svemoći, iz gospodarskog diva, iz milijardi koje su se okretale u njegovu poslovanju, iz ugleda najuspješnijeg gospodarstvenika i najbogatijeg čovjeka u Hrvatskoj. Njegovo “osvojit ću vlast” dolazi iz želje je da se vrati onome što je desetljećima bio, da bude Ivica Todorić koji bi u politici uspio kao što je bio uspio u poslu. Svojedobno sam u “Večernjaku” napisao tekst o težnji Imoćana da budu u svemu “naj”, i o ljudima koji su, pogotovo u sportu, ali i u drugim područjima tu težnju ostvarili. Ta težnja da se bude najbolji prožimala je sve socijalne slojeve, pa i prosjake, Vrdoljakov i Raosov Matan postao je najuspješniji prosjak na svijetu. Premda je Imotska krajina vrlo lijepa a zemljištem i nje tako oskudna jer ima vrlo plodno Imotsko polje, njezin najnaglašeniji biljeg bio je biljeg od siromaštva. Čvrsti kao kamen koji ih svuda okružuje mnogi su Imoćani provaljivali kroz to siromaštvo u predjele nevjerojatnih uspjeha i u Hrvatskoj i u inozemstvu. Obitelj iz koje je potekao Ivica Todorić bila je za mjesne prilike imućna, sva su mu očeva braća, kao i sam otac, bili iznimno uspješni i obrazovani, pa on nije morao počinjati od nule. I zacijelo nije bio imun na imoćansku težnju da se popne do najviših visova, što mu je i uspjelo, a u srozavanju do nemoći, kako vidimo, nije izgubio svoju imoćansku narav. I vjerujem da će se opet uspraviti, ako ne za svog života onda sigurno u svojim potomcima. A kad je riječ o izborima na koje bi, kako navješćuje, išao, on nema nikakvih šansi. Naravno, mnogo bi ih više imao da se u politici aktivirao prije poslovnog sloma, a ako se dobro sjećam, svojedobno je i bilo je priča o mogućnosti da bude premijer. Njegovu izjavu mogli bismo shvatiti i kao metaforu njegova mentalnog stanja u kojem se sukobljuju pad i vječna nada u budućnost koje obuzimaju i tješe svakoga. Utoliko prije i utoliko pogubnije za njegov osjećaj za stvarnost, on nema ono što se zove biračka baza, nema stranke, nema navike birača na sebe i svoju trajniju političku prisutnost, a poslije afera u Agrokoru doživljava ga se kao gubitnika. Pa smo tako svjedoci jedne drame u kojoj Todorić donekle sliči na Shakespeareova kralja Leara koji je sve izgubio pošto je sve što je imao darovao kćerima, a one mu onda uskraćuju kraljevski komoditet. Pa kad mu jedna prigovara što ima veliku pratnju u lovu, on u očaju otprilike kaže – pa i zadnji prosjak ima u životu nešto suvišno. Možda se takvo što suvišno ukazuje Todoriću u obliku političkih ambicija kao pratnje u lovu na ostatke života. Ali ima nešto u njemu što zaslužuje poštovanje – ne predaje se. Zacijelo i zato što se teško rastaje s onim što je bio i imao. Ali ima još nešto zbog čega Todorić zaslužuje poštovanje. Kadšto danas pročitamo kako dobro posluju i Konzum i druge Agrokorove tvrtke. Zapravo je Agrokor bio i ostao gospodarski div, i što god tko o Todoriću mislio i otkrivao, on ga je takvim učinio. I mnogo je više stradao vlasnik Agrokora nego Agrokor sam. On je povijest mlade hrvatske države koja nije znala upravljati samom sobom, pa je svoja bogatstva rasprodala strancima a mnogi njezini gospodarstvenici platili su danak državi koja nije imala nadzora ni nad sobom ni nad svojim gospodarstvom, što su strani profiteri pomno pratili, da bi se na vrijeme ubacili i što više nagrabili. Ali u Agrokorovu slučaju ceh tome neiskustvu a možda i planskom podrivanju zemlje plaća uglavnom samo Todorić. Nakon njegova dolaska iz Londona i izlaska iz zatvora napetost oko Agrokora je olabavila, slučaj prelazi u dosadu, tako će se i nastaviti, a u tom nastavku koji uključuje i suđenje “senzacije” poput izjave o izborima bit će zabavni nadomjestak za to labavljenje.

Ima u Ivici Todoriću nešto što zaslužuje poštovanje – ne predaje se