Od najvažnijih fizikalnih formula do Globusa inovacija
ni, otputili smo se u Ženevu kako bismo se uvjerili zašto je važno postati članicom CERN-a, koji je jedna od najvažnijih svjetskih znanstvenih institucija koja je, sigurno otkrićem Higgsova bozona, pa i zaslugom “Da Vincijeva koda” Dana Browna, stekla kultni status. – Ipak više volimo da nas se prepoznaje po znanosti nego po filmu i knjizi. Iako je svaka popularizacija dobra, ovdje je održana premijera “Anđela i demona”, bio je i Tom Hanks. Možda smo i zbog toga sada peta znanstvena ustanova u Europi po broju turista koji nas posjećuju, no znanost je ovdje uvijek prvo o čemu se razmišlja – govori nam Abha, simpatična Nepalka iz CERN-ova ureda za odnose s javnošću. Ali, uvjerit ćemo se vrlo brzo, CERN je doista ono što se o njemu govori, zaista je kao iz kakvog filma. Dio je naše misije, naravno, bio i posjet hrvatskim znanstvenicima koji danas ondje rade. A bila je prava sreća ondje susresti jednog od najvažnijih naših fizičara uopće – dr. sc. Daniela Denegrija, čija se povijest vezana uz CERN proteže na gotovo 50 godina. Nažalost, kao predstavnika francuske znanosti, jer bez članstva Hrvati u CERN-u mogu raditi samo na “posudbi”. – Moji profesori u Zagrebu onog vremena, poglavito dr. Ivan Supek, govorili su mi 1965. godine da moram ići u Ameriku jer ondje se proučava fizika elementarnih čestica. I doista, to je bilo vrijeme kad su Europljani odlazili u Ameriku, bilo je to doba brain draina, na John Hopkinsu bilo je tek 60 posto Amerikanaca, a sve ostalo stranci. Kad sam se 1971. godine vratio u Francusku, o tome se pričalo vrlo uznemireno, govorilo se kako nam Amerikanci uzimaju najbolje, ne samo za fiziku nego i za sve ostale. CERN je 1954. godine i napravljen kako bi se umanjio utjecaj dviju novih velesila – Amerike i Sovjetskog Saveza. Ideja je, dakle, bila da se osnuje jedan centar u Europi u koji bi europske zemlje uložile svoj novac, a radi se o skupim znanstvenim disciplinama, u kojem se mogu graditi uređaji i akceleratori kakve imaju Amerika i SSSR. Ni jedna europska država tada sama to ne bi mogla. I Europa je uspjela vratiti svoje mjesto u toj disciplini, sada se brain drain preokrenuo u našu korist. Ako pogledate malo bolje, sada je sve ovdje prepuno mladih Amerikanaca, s MIT-a, Princetona, Chicaga, UCLA-e. Oni sada doktoriraju ovdje, ne ide se više u SAD kao u moje vrijeme – kaže dr. Denegri, koji danas iz svojeg ureda u CERN-u dovršava i dvije knjige vezane za to važno mjesto znanosti. Za njega je ta institucija od nesumnjive važnosti.
Kako se stvara oblak?
– Pokazala je što je Europa kad ujedini svoje snage jer ni jedna država sama po sebi ne može konkurirati ni Americi ni Rusiji, a ni Kini u budućnosti. Ali, zajedno europske zemlje imaju znanstveni i financijski potencijal. Sada je Europa prva u domeni fizike elementarnih čestica, ali taj se put prati i u domeni kozmologije i astrofizike u kojima su dugo vremena dominirali Amerikanci. I zato od 90-ih godina zagovaram ulazak i Hrvatske u CERN – kaže jedan od naših najuglednijih znanstvenika. Znamo da je u velikom otkriću Higgsove čestice sudjelovao i jedan naš znanstvenik, dr. sc. Ivica Puljak s FESB-a u Splitu. CERN smo posjetili upravo u vrijeme kada je i on bio tamo, detektor CMS ili Compact Muon Solenoid vrijedan 500 milijuna eura na kojem rade i znanstvenici iz Hrvatske u pogonu je. Zgrada u kojoj rade znanstvenici koji rade eksperimente na CMS-u biser je dizajna izvana, ali mnogo više iznutra, gdje je prostor organiziran kružno, a katovi ukrašeni velikom slikom detektora. Takvih je prizora koji pozivaju oko na igru CERN pun. Očito je da se i s te strane vodi računa da se već na prvi pogled jasno da do znanja kako je riječ o vrhunskoj znanstvenoj ustanovi. – CERN financiraju zemlje članice, dok ATLAS i CMS financiraju zemlje članice kolaboracija, Hrvatska je članica CMS-a i manje kolaboracije ALICE – objašnjava naš znanstvenik. Za njega nema dvojbe – u CERN trebamo ući, tako postajemo ravnopravna članica svjetske znanstvene zajednice, ulazimo među one koji odlučuju o važnim stvarima u znanosti danas. – Naši se znanstvenici ne mogu ovdje zaposliti, naši studenti ne mogu raditi doktorate koje financira CERN, a zanimljivo da CERN financira doktorate samo iz tehničkih znanosti, strojarstva, elektrotehnike i sličnih disciplina. Naše tvrtke ne mogu se natjecati u tenderima koje CERN raspisuje, a koji mogu vrijediti i 500 milijuna eura godišnje. I k tome, naša znanost nema potpuni pristup razvoju najmodernijih tehnologija koji se odvija ovdje na CERN-u – kaže dr. Puljak. Kad se kaže Higgsova ili Božja čestica, obično taj pojam ide s jednom kraticom – LHC ili Large Hadron Collider, Veliki sudarač hadrona. Sve o LHC-u te njegovoj budućoj nadogradnji, High-Luminosity LHC-u doznali smo od dr. Lucija Rossija koji je voditelj i začetnik projekta HL-LHC. Dr. Rossi stručnjak je za supravodljivost, čudan ali vrlo važan fenomen kod kojeg neki materijali kada ih se dovede na izuzetno nisku temperaturu, hladnu poput praznog svemira, izgube na otpornosti i počnu biti savršeno vodljivi, postaju supravodiči. Zbog njih je moguće napraviti snažan kompleks elektromagneta kakav je potreban kod LHC-a. – LHC je najkompleksniji i najveći znanstveni instrument na svijetu. On je nešto kao teleskop, no umjesto da gledamo zvijezde, mi radimo obrnuto, gledamo najmanje čestice. Osim što je LHC poput mikroskopa, on je i vremenski stroj. Na neki način mi se vraćamo u doba početka svemira, stvaramo stanja koja su postojala na početku njegova stvaranja. Tako smo stvorili i stanje u kojem se u svemiru pojavio Higgsov bozon. Iako je otkriven relativno kratko nakon početka rada LHC-a, s istraživanjima nije ni približno gotovo. Primjerice, još ne znamo koje su njegove karakteristike, i u tome bi nam trebao pomoći projekt HL-LHC – tumači dr. Rossi uspoređujući svoj projekt s običnom sobnom rasvjetom. Ugasiti akcelerator, tumači, isto je kao ugasiti svjetlo u sobi, nešto vidite, otkrijete, ali onda želite bolje razumjeti što je to što ste pronašli. HL-LHC treba omogućiti više svjetla. – Sasvim je jasno da svako novo otkriće daje odgovor na neko pitanje, no uvijek otvara i niz novih. HL-LHC pomoći će da manje lutamo, da odaberemo pravi smjer u kojem treba ići u istraživanju kada se radi o Higgsovu bozonu. Promjenom na samo kilometar i pol u uređaju koji je dug 27 km povećat ćemo njegovu snagu za deset puta, dobit ćemo mnogo veći broj sudara čestica nego do sada – govori dr. Rossi. Krajnji rezultat projekata poput HL-LHC-a u CERN-u pronalazak je novih čestica, baš poput Higgsove. – Znamo da vjerojatno postoji cijeli jedan svijet iza Higgsova bozona. Danas smo praktično u ulozi Kristofora Kolumba koji je otišao otkriti Novu Indiju, a zapravo je otkrio Ameriku. S njim smo dobili nešto poput karte koja nam daje smjer kojim ići dalje, no ona ne kazuje i gdje je to blago koje tražimo – kaže talijanski znanstvenik. Normalno, nije sve vezano za LHC, nego se radi i o drugim istraživanjima, primjerice CLOUD-om kroz fiziku čestica u CERN-u nastoje bolje razumjeti kako se stvara oblak i počinje padati kiša, što će pridonijeti boljem razumijevanju klime, projektima koji su vezani za atomsku fiziku, astrofiziku, kroz dva eksperimenta istražuje se tajna antitvari.
Soba u kojoj je stvoren web
– No, ima i ljudi koji rade izravno na razvoju tehnologije koja bi mogla biti zanimljiva industriji. Takva je, primjerice, hadronska terapija koja se danas primjenjuje na nekoliko mjesta u Europi. Riječ je o terapiji kojom se umjesto radijacije koriste čestice kojima se zrači tumor. Jedan takav centar, čujem, planira se i na Balkanu. Nastojimo ostvariti transfer tehnologije i u energetici, tom sektoru mogli bi biti zanimljivi supravodiči kakve ćemo, recimo, razvijati za HL-LHC. A vjerojatno znate kako je ovdje izumljen i World Wide Web – kaže dr. Rossi. Tako je – web! – Želite vidjeti sobu gdje se to dogodilo? Možemo tamo, nema se previše toga vidjeti, ali postoji ploča – kaže naš “turistički vodič” Abha. U običnom hodniku kakvi se mogu vidjeti i u našim znanstvenim ustanovama, na zidu stoji ploča na kojoj piše: “Ovdje je rođen web”, s prigodnom pričom o Timu Bernersu-Leeju. Samo – to nije ta soba. Berners-Leejeva soba je dvoja vrata dalje i u upotrebi je. – Dogodilo se da ljudi jako vole posjećivati mjesto i slikati se, a to je znanstveniku koji je sada koristi jako smetalo u radu. Zato je zalijepio prozore i tražio da se ploča odmakne – slušamo priču baš u trenutku kada vjerojatno najnesretniji znanstvenik na svijetu otvara vrata jedne od najslav- Nastavak na 10. stranici