Tito je bio veliki Hrvat, Krleža me osvojio od prve, a Enver Hoxa ‘vjenčao’

Kada 6. prosinca u Klovićevim dvorima bude prisutna na otvorenju velike retrospektivne izložbe svog oca, ova 98-godišnjakinja briljatna uma i besprijekornih manira okupit će oko sebe i svoju veliku obitelj koja je ostavila izniman trag u ključnim povijesn

Uvremenu histeričnog življenja rijetko tko još ima priliku 98-godišnjakinju dječje iskreno pitati kako se osjeća. A kada vam ona, a u ovom slučaju to je Vera Velebit, prekrasna dama finih manira koji u ovom svijetu nestaju, tiho kaže: “Osjećam da su mi popustile noge, ali sve ostalo je kao što je uvijek bilo. Jedino što mi nedostaje moje su prijateljice”, onu nekulturnu rečenicu “ma, on/ona ima sto godina” neće vam na pamet pasti više ikad izgovoriti. Energična, briljantna uma, uglađena, nazdravljajući šerijem posluženim u finom kristalu i okružena uspomenama, precizno secira stoljetnu povijest svoje obitelji. Život su joj obilježili muškarci s imenom Vladimir: otac, suprug, stariji sin, unuk i praunuk. Kažu da je vlasnik tog imena vedar, ljubazan, atraktivan, darežljiv, inventivan i istaknut. Sa smiješkom, kaže, potpisuje sve nabrojeno za svakog od njih. Upravo prva dva s popisa – otac i suprug – javnosti su i te kako poznati. Prvi je slavni hrvatski slikar Vladimir Becić, a drugi važna povijesna figura 20. stoljeća, najveći Titov diplomat Vladimr Velebit.

Ostat će pusta kuća...

Posebno je uzbuđena što će 6. prosinca nazočiti otvorenju retrospektivne izložbe svojeg oca u Klovićevim dvorima. To je nešto što za posljednje njegove retrospektive održane u Zagrebu u Umjetničkom paviljonu prije trideset godina, kaže, nije mislila da će doživjeti. Povod je to da se okupi cijela obitelj. – Dolaze sa svih strana svijeta, moja dva sina iz Ženeve i sva njihova djeca, što ne znam kako će se završiti jer neka su djeca još jako malena, ali svi žele bit prisutni. Imam petero unučadi, osmero praunučadi i još je dvoje na putu – govori u dnevnom boravku svojeg zagrebačkog stana pokazujući na svoj portret na zidu za koji je Vladimiru Beciću pozirala kao 16-godišnjakinja. – I ta slika bit će izložena u Klovićevim dvorima. Za nju sam tati pozirala u Blažuju pokraj Sarajeva, u našoj oazi u kojoj smo svi imali vremena za dokoličarenje. Bilo je to prekrasno imanje s tri stoljetne divlje trešnje ispod kojih se kuglalo i igralo tenis, družilo i razgovaralo. Pozirala sam mu nekoliko dana. Bio je detaljan. Najbrži portret koji je moj otac ikad napravio portret je moje majke. Sjećam se da je nastao jedno jutro, za svega dva i pol sata. Došla je obići ga u njegovu atelijeru u Ilici, nosila je kišobran i, kad je ušla, samo je viknuo: “Stani! Naslikat ću te ovakvu kakva jesi. Nemoj ništa raditi.” Uglavnom, osim moja dva portreta na izložbu ide još šest slika iz moje kolekcije. „Skijaši“, „25. maj“... Draga mi je i slika „Fazani i zec“koju je moja majka otkupila natrag od čovjeka kojem je moj otac tu sliku darovao za Božić kao povrat usluge što nam je često slao divljač. Vratila ju je u obitelj kako bi je darovala mojem suprugu koji je bio lovac. Bit će mi pusta kuća dok ih ne bude. Izložba će dugo trajati, do ožujka, potom se seli u Dubrovnik, a ja sam navikla biti okružena radovima svojeg oca – kaže zaneseno. Prisjetila se kako je s njim bilo krasno živjeti. Bio je bonvivan, volio je ljude, svoje prijatelje, djecu i sve njih. Imala je divno djetinjstvo.