Europskoj uniji Brexit je mala briga, teško je vagati između Putina i Trumpa
Dok ne propusti u svoje redove države koje čekaju na klupi, Europa će do daljnjega sve utakmice igrati s igračem manje. Velika se Britanija sama isključila iz daljnje igre pa njen dobrovoljni odlazak ne izaziva na kontinentu paniku da bi se manjak igrača mogao bitnije osjećati na igri i na rezultatu. Ni dosad velika otočka zemlja nije imala presudnu ulogu, ni u obrani ni u napadu Europe, a pogotovo ne u konstrukciji europske politike: jednom je nogom 45 godina bila na velikome tržištu, drugom nije stupila ni u monetarnu zajednicu ni u liberalni prostor slobodnoga protoka ljudi i roba. Pragmatični Englezi hodali su europskim institucijama s računalom u ruci: prema njihovoj kalkulaciji, Britanija je više plaćala u europski proračun nego što je iz njega izvlačila; kao da Francuska ili Njemačka ne bi došle do istoga računa kad svoje bilance ne bi ponderirale za nevidljivu dobit koju velika gospodarstva ostvaruju na zajedničkom tržištu. Tko u Bruxellesu gleda samo svoj interes lako će izvesti pogrešan zaključak da se s ujedinjenom Europom samo vodi biznis, kao da to nije bio politički projekt od samoga početka. Može se činiti da su Englezi sebični; dođe li u nastavku razdruživanja do kaosa, mogao bi se prije dogoditi na otočju nego na kopnu. Sebičnost bi se jednoga dana mogla i drukčije zvati. Biti u Europi, a ne biti s njom; ta se šekspirovska tema stalno provlačila duhom britanske politike, sve dok se David Cameron nije pojavio u ulozi Hamleta, i objavio da je nešto trulo u državi koja se ne zove Danskom. Kad je neoprezno počeo provjeravati na biralištu može li imati i britanske ovce i europske novce, uspio je uvući u bankrot vlastitu europsku politiku; avantura završava povlačenjem velike zemlje iz društva za koje bi njegov (naj) slavniji prethodnik rekao da nije savršeno, ali da nema demokratskijeg od njega. Kad je otvorio put izlaska Velike Britanije iz Europe, predao je s engleskom lakoćom vlast Theresi May, s teškim mandatom da uvjeri Engleze, Škote, Sjeverne Irce i Velšane da će im bez Europe biti bolje nego s Europom i da će odricanje od Europe biti dobitak za Britance. Pod nesigurnom pretpostavkom da će i britanski parlament supotpisati povijesni promašaj, kolijevka europske demokracije morat će stavljati pelene da se u novoj postelji ne bi vidjeli svi tragovi dječjih bolesti. S europske strane, pak, panorama nije toliko mračna jer Europa otkriva da je Unija pustila dublje korijene nego što se s Brexitove površine može vidjeti; teže ju je napustiti nego ostati u njoj, sa svim opravdanim nezadovoljstvima zbog brojnih deficita njene (praktične) politike. Nema u tome poslovnom odnosu nikakvih emocija, nisu Englezi nikad bili zaljubljeni u Europu, a ima i previše interesa, koji počinju zabrinjavati Otočane. Čudno je da jedna tako organizirana država nije uzimala u obzir najobičnija iskustva iz razvoda brakova: kad bi sve ostajalo kao prije razvoda, tko bi se uopće razvodio! U Londonu su krivo kombinirali da će im Europa ostaviti sva prava a da će ih samo osloboditi obveza prema Europi, pa bi se gđi May na kraju moglo dogoditi da se razvede i od Engleza; u slučaju prekida ugovora s biračima, Jeremy Corbyn bi se mogao pojaviti kao kazna za političku lakoću s kojom su se britanske vlasti upuštale u povijesnu avanturu s Europom; kao da se klade na konjskim utrkama, a ne da su se upustili u kockanje s budućnošću zemlje.
Kako zaustaviti globalizaciju?
Na europskoj strani primjetno je olakšanje; konačno se Europa oslobađa teških i grintavih Engleza koji su stalno potpaljivali vatru neslaganja, najviše zbog novca. Nezadovoljne su i druge države, htjele bi učinkovitiju, pravedniju, socijalniju Europu, ali ne misle – kao Englezi – da će zadovoljstvo ostvariti napuštajući elitno društvo. Na britanskom se primjeru pokazuje da Unija nema alternative; s njom nije dobro, ali bez nje može biti lošije u svijetu u kome vlada sve žešća konkurencija i sve otvorenija diktatura novca. „Europa možda ne postoji za Europljane“, umiruje međunarodni menadžer Pascal Lamy. „Ona je realnost za ostatak svijeta.“Paradoksalno zvuči da izlazak Velike Britanije, i drama koja se oko toga odigrava na Otoku, djeluje pozitivno – upozoravajuće, svakako – na sve države i narode koji bi kod svake bračne svađe mogli potezati razvod braka. Velika je imovina u pitanju, i velika i šarolika obitelj, da bi se u brakorazvodnoj parnici lako podmirivali svi interesi, da svi budu sretni a da se nitko ne osjeća zakinut. Zato ni Conte ni Orban ne potežu britansku kartu u populističkim igrama s Europom. Britanci će opet moći reći da su svoju operaciju razdvajanja izveli na savršeno demokratski način; možda dobit za demokraciju završi kao gubitak za zemlju. Što će im forma, pokaže li se – u što sve više vjeruje i jedna i druga javnost – da i najdemokratskiji educirane mase mogu pogriješiti. Nakon referenduma, britanske elite nemaju druge mogućnosti nego da dovrše demokratsku proceduru koja njihovu zemlju sve više, i trajnije, udaljava od Europe, a da je ne približava SAD-u, što bi prije bila neka kompenzacija; tamo je na snazi još veća sebičnost, da bi Donald Trump izdvajao ijednu državu iz hermetički zatvorene politike Amerika prva (i jedina). Britanci prvi moraju trpjeti hirove svojih vladara: s Cameronom je Brexit začet, s Theresom May se obavlja porođaj; dogodi li se da (ne)željeno dijete dođe u Corbynove ruke, politika kockanja s Europom mogla bi eksplodirati u rukama novorođenčeta kome će bogata Britanija, da ga smiri, morati na biralištu davati dudu varalicu. Može li Trump biti ikakva dadilja u toj djetinjastoj predstavi za odrasle? Spada li razdruživanje Velike Britanije od Europe u „lapsuse velikih nacija“(P. Bruckner), kojima se ne potvrđuje genijalnost (ni) jednog naroda, a gube oznake demokratske zrelosti. Kako se primiče dan D, sve je manje sigurno da su Britanci dobro promislili kad su (za)igrali na prvu loptu, a sve sigurnije da su krivo izračunali da će „povlačenjem povratiti izgubljenu veličinu“. Politika svatko za sebe mogla bi se i na britanskom, pa i na američkom primjeru, pokazati štetnom za države koje još vjeruju da mogu zaustaviti globalizaciju na svojim granicama. Neće na dobitku biti ni ostatak Europe, ali se može tješiti da nije potjerao svoga eminentnog člana, da nije napustio europsku vjeru i da ne puca po šavovima, sa svim pukotinama koje i dalje izbijaju, najviše na mjestima koja su krpana nakon pada komunizma. Što je, zapravo, za Europu veći ili teži događaj: istupanje Velike Britanije iz članstva ili povlačenje Amerike iz Europe? Nikad London nije bio čvrsti europski saveznik, De Gaulle je, sa svojim ratnim frustracijama, gledao u Britancima „klijenta SAD-a“, a u Americi „nepouzdanog saveznika“. Amerikanci su cijelo jedno stoljeće bili „veliki brat s druge strane Atlantika“, da bi se s Donaldom Trumpom vratili na odnose rođaka, čak ni posebno bliskih, kakvi su postojali u 19. stoljeću. Može li s tim promjenama na atlantskoj mapi profitirati Francuska koja se, odjednom, promiče u strateški najvažniju članicu ujedinjene Europe na njenim zapadnim granicama? Da je na vlasti, De Gaulle bi mogao biti
zadovoljan ponavljanjem povijesti; u svome je mandatu udaljio Ameriku, izolirao Britaniju, privukao Njemačku i otvorio prozor prema Rusiji, u konstrukciji „Europe od Atlantika do Urala“. Čudesna je poslijeratna metamorfoza francuskoga generala: okrenuo se prema Njemačkoj, s kojom je ratovao, uvjeren da je neprijatelj iz rata ključni saveznik u miru; istodobno se odmicao od ratnih saveznika, u uvjerenju da je Francuska „jedina neovisna velika zemlja“, da joj ne treba ni američki nuklearni kišobran – izgradio je vlastitu bombu i istupio iz NATO-a, ni britansko prevrtljivo savezništvo – zato je njeno pristupanje Europskoj zajednici podvrgavao referendumu i otežavao politikom „prazne stolice“. De Gaulle nije bio atlantist, on je (do)pustio da se Europa počne ujedinjavati oko ugljena i čelika, ali je s komunistima spriječio da krene s formiranjem političke unije. Ideološki je bio antikomunist, ali je u državnim strateškim pitanjima smatrao da su Francuska i Rusija „nositelji ravnoteže u Europi“. Njegov je pogled više išao prema Istoku nego prema Zapadu. Čak je i Jacqueline Kennedy, s francuskim podrijetlom i s francuskom kulturom, bila pogođena njegovim nedžentlmenskim držanjem prema prvoj dami Amerike. To je bio njegov stav prema SAD-u.
Trgovinski a ne ideološki rat
Koliko je iz De Gaulle izbijala psihologija, s lošim uspomenama na Rooseveltov podcjenjivački odnos prema njemu, a koliko politika, kroz tipično francusko nadmoćno gledanje, čak i na najveće saveznike? Jedna od najmudrijih glava francuske politike u posljednjih nekoliko desetljeća, Alain Juppé misli (i govori) da kod Francuza postoji „fond antiamerikanizma“ i da se on izražava kao „osjećaj da Francuska treba govoriti sama za sebe“i da „ne treba ići po savjet drugdje“. To je sukus golizma, doktrine koja je nadživjela De Gaullea, i koja bitno određuje francusku vanjsku politiku već pola stoljeća (s izuzetkom Sarkozyja, koji ju je sasvim amerikanizirao): kombinacija zapadnoga savezništva i nacionalne neovisnosti, izražena u NATO-u, i spoj europske solidarnosti i posebnoga partnerstva s Njemačkom, izražen u Uniji. Ni socijalistički predsjednici Mitterrand i Hollande nisu sasvim napuštali golističku politiku opreznog savezništva s Amerikom i stvaranje kakve-takve ravnoteže s Rusijom, čak i kad su poslije ruskih SS 20 raketa, u ime zapadnoga savezništva, morali braniti instaliranje američkih Pershinga na europskome tlu ili otkazivati isporuku francuskih brodova poslije aneksije Krima. Francuska je osuđena biti između dviju nekadašnjih supersila i u novim uvjetima kad ne može biti ni tampon-zona ni bezuvjetni saveznik. Ni Rusija ni Amerika nisu više što su bile, ne samo zbog čudnih osobnosti Putina i Trumpa, nego zbog pojave drugih velikih sila; nije ni Francuska, koju je nekoć moćna KP vukla prema Moskvi, ista zemlja iz De Gaulleova vremena. A na svjetskom tržištu izrastaju nove državne, gospodarske i vojne sile, s kojima svi moraju računati. U hladnome ratu, svijet se rangirao iza dvaju tadašnjih ideoloških i vojnih blokova; s globalizacijom, prestaju stare dominacije i rastu nove; prestaju ideološki sukobi i počinju trgovinski ratovi; ruše se istrošena savezništva i stvaraju svježa; gradi se novi svijet, tehnologijom i novcem, a ne ratom i osvajanjem kao prije. Ni Macron ni Merkel ne stoje dobro u svojim zemljama da bi bili uvjerljivi(ji) na europskome planu; to slabi njihove izglede da preko Europe spase vlast u zemlji. Francuskom predsjedniku buše autoritet oni koji su ga izabrali, njemačkoj kancelarki broje dane isti pristaše koji su joj ljubili ruke. Sreća se još jednom okreće u politici. Uspiju li, usprkos Brexitu i usprkos Trumpovu bojkotu, pokrenuti Europu, šećer bi im mogao doći na kraju. Vjerno se drže savjeta jednog pisca (P. Handke): „Kad se pije zadnja čaša, nikad se ne govori da je zadnja.“Lakše je njima nazdraviti Englezima na odlasku; teže je stalno vagati između Trumpa i Putina.
U Londonu su pogrešno kombinirali da će im Europa ostaviti sva prava a da će ih samo osloboditi obveza prema Europi pa bi se gđi May na kraju moglo dogoditi da se razvede, ne samo od Europske unije, nego i od Engleza