Neustrašivi ratnici koji su izazivali strahopoštovanje

tip s ravnim tjemenom od crvenog sukna i prevrnutim, krznenim obodom (niskim krznom) u dva dijela s rasporima i orlovim ili sokolovim perom na čelu U teškim vremenima najezde osmanskih osvajača na hrvatske krajeve svojom hrabrom borbom i otporom isticali su se uskoci. Krajem 15. i početkom 16. st. Osmanlije u svojim provalama prema zapadu ostavljaju spaljenu zemlju, kršćansko stanovništvo bježi prema slobodnim hrvatskim gradovima i utvrdama, a iz redova toga stanovništva novače se uskoci. Klis, kao grad i utvrda, postaje mjesto življenja i borbe tih ljudi. Kod Klisa se prvi put spominje njihovo slavno ime „uskoci“, koje dolazi od riječi “uskočiti” jer su prebjezi uskočili na hrvatske prostore koji su bili slobodni od osmanske vlasti. Dolaskom u Klis zavjetuju se da će se osvećivati Turcima svugdje i u svakoj prilici. Uskoci su uglavnom regrutirani iz autohtonog stanovništva i prebjega iz Hercegovine, Like, Makarskog primorja, Bosne i Pounja, ali i iz mletačke Dalmacije. Svi su bili katolici, a došljaci, pravoslavci ili muslimani, odmah su prelazili na katoličanstvo. Za uskoke vrhovni autoritet nisu bili ni austrijski dvor ni Venecija, već papa u Vatikanu. Klis je u to vrijeme imao važan strateški položaj te ga osmanlijske snage pokušavaju osvojiti poduzimajući brojne pohode, ali branitelji, pod vodstvom Petra Kružića, odolijevaju dvadesetak godina. Uskoci su vojno djelovali u manjim ili većim skupinama, a putovali su hodajući, jašući konje i ploveći brodicama. U borbi su primjenjivali taktiku iznenađenja: pojavljivali su se kad ih nitko nije očekivao i napadali kad se nitko nije nadao. Ratne pohode poduzimali su u svako godišnje doba, a osobito su voljeli okrilje dugih zimskih noći, nevremena i sumraka. Ponekad su u akciji ostajali danima, a katkad i mjesecima. U svojim malim i brzim barkama obojenima crno ili crveno, simbolom smrti i krvi, nisu obećavali ništa dobro onome kome bi dolazili. Uskočka vojna taktika sadržavala je sve elemente gerilskoga ratovanja, ne samo da se brani nego i iznenada napada protivnika na njegovu području. U zajednici čija je egzistencija ovisila o neslomljivosti njezinih borbenih nagona i čija se borbenost iskristalizirala u životni pogled, sve je bilo podvrgnuto tome cilju. Uskoci su se razlikovali od većine ljudi toga vremena. Bili su vitkog i stasitog izgleda. Nosili su brkove ili gustu bradu, a neki izvori navode da su imali perčin, tj. rep na vrhu glave. Takvim izgledom, Kapa – tip crvenokape sa stožastim tjemenom Jačerma – od crvene čohe s metalnim aplikacijama

ravnog tipa tunike od odebljeg domaćeg lanenog ili konopljina platna sa širokim rukavima; vezena na zapešću i ramenima rukava Pojas – tip struke od raznobojnih vunenih i svilenih niti Hlače – tipa benevreka, od modroga domaćega sukna Čarape – pletene od bijele domaće vune Opanci – pripletaši uz svoju uskočku odjeću i oružje, privlačili su pozornost i izazivali strahopoštovanje. Bili su fizički pripravni na razne poteškoće, u pothvatima hrabri i odani, a u međusobnim odnosima patrijarhalni i kao vjernici vrlo pobožni. U opasnim vremenima borba je bila njihov način života. Imali su i svoj kodeks časti. Bitna im je bila i osveta, dvoboj, skrb o svojim mrtvima i ranjenima. A važnost su pridavali i brizi o obitelji stradalih. Uskočke žene dijelile su sve tegobe svojih muževa. U vrijeme ratnih pohoda čuvale su dom i zarobljenike. Uskoci su se najradije ženili ženom iz svoje sredine. Čim bi uskok poginuo, udovica bi se preudavala za drugog uskoka istoga reda. Sva imovina iz prethodnog braka pripadala je udovici. Majci ili supruzi bilo je lakše podnijeti smrt sina ili muža na bojnom polju nego njegov kukavičluk. Djeca su pohađala školu, ali su brzo odrastala i već s 13 godina odlazila u pohode sa starijim članovima obitelji. Nakon pada Klisa i pogibije Petra Kružića 12. ožujka 1537., preživjeli branitelji povlače se u Senj, drugu uskočku utvrdu. Tamo su još 80 godina sudjelovali u vojnim pohodima protiv Turaka i Mlečana.