NAJVEĆI JE STRAH BITI ODBAČEN, NEBITAN I BEZVRIJEDAN
NAJVEĆI MU JE STRAH BITI ODBAČEN, BEZVRIJEDAN. OPSJEDNUT JE IMIDŽOM POBJEDNIKA
Baš kao što je to nekoć činio i prvi vlasnik šestinske kurije Stjepko Gregorijanec, i novovjeki je gospodar Medvedgrada s padina zagrebačke gore godinama snatrio o spokojnoj starosti za sebe i svoju obitelj. No, dok kroz staklenu stijenu salona svojeg doma s padina Medvednice ovih dana promatra usnuli grad, misli se roje, jedna crnja od druge. Misli su to o bijegu, izdaji, posrnuću, moći koja blijedi, o razorenoj obitelji, o domu koji to odavno nije, o tvrtki koja je nekoć bila njegov život, o pustoj livadi na kojoj se više ne igraju djeca njegove djece. O višegodišnjoj pravnoj bitki koja ga čeka, o mogućoj zatvorskoj ćeliji koju je Ivica Todorić pod stare dane upoznao, zasad, na 13 dugih dana. Jer, život, taj prevrtljivac često prepun neugodnih iznenađenja, ispisao je novo poglavlje sage o usponu, moći i vrtoglavom padu dinastije Todorić, na hrvatski način. Nakon bijega i prisilnog povratka u Hrvatsku, Ivica Todorić danas je suočen s optužbama za malverzacije kojima je svoju bivšu tvrtku oštetio za 1,4 milijardi kuna. U sjećanju, još mu žive slike premetačine Kulmerovih dvora koje su zatresle i hrvatsku javnost. Slike su to dojučerašnjih moćnika u kućnom izdanju, bespomoćnih i krotkih pred istražiteljima, uz pomoć objektiva kamera koji vire u dosad skrivene simbole moći, slike panike i moralnog posrnuća Todorićevih i svih onih koji su lagodno živjeli na tom izvoru. Dojučerašnjem vlasniku imperija, čije je poslovno carstvo hranilo 60.000 ljudi, od gubitka koncerna vjerojatno teže pada još samo rasulo njegova obiteljskog gnijezda. U posljednjih godinu dana, glava obitelji i njegovi sinovi liježu po pritvorskim ćelijama, a pred ogradom njihova doma kampiraju novinarske ekipe, uzurpirajući im posjed, uznemirujući mu unučad i kućne ljubimce. Javnost je prodrla i u utrobu njegova doma, pa ono malo što je od njega preostalo nakon pustih ovrha, može unajmiti tko god može platiti, pa ondje upriličiti kakvu promociju, zabavu, domjenak, zlurado se, uz čašicu, ceriti nad hudom sudbom Todorićevih. Privatnost kojoj je cijelog života težio, danas je trajno narušena, u nepovrat, baš kao i poslovne karijere za njegovu djecu koje su u većoj ili manjoj mjeri u Hrvatskoj završene, tvrtka raskomadana, a s njom, čini se, i bračne idile. Kratki prizor s londonskih ulica gdje supruga Vesna gotovo s gnušanjem odbacuje njegovu ruku govori u kojoj je mjeri poslovni krah
MOĆNI PODUZETNIK, BLOGER, BJEGUNAC, PRITVORENIK DOŽIVIO JE STRMOGLAVI PUT OD VRHA DO DNA Dr. Jukić: Zar bi trebalo biti čudno da glasači zaokruže Todorića vođeni mišlju da je sve ionako kriminal
poremetio i bračni sklad Todorićevih, a k tome su i dva od tri braka njegove djece doživjela krah, paralelno s propašću obiteljskog carstva. Je li sve, baš sve u njihovim životima bila golema laž? Za kratko vrijeme, Ivica Todorić prevalio je put od vrha do dna društvene ljestvice, od zlatne WC školjke iz Kulmerovih dvora do remetinečkog čučavca i natrag. Slike se smjenjuju filmskom brzinom, no ušuljala se u svijest i jedna za koju se objeručke uhvatio. A to je misao o novom početku. Ovoga puta, na političkoj sceni.
Pokazao mnoga lica
No, koliko su svi ti bolni udarci ostavili traga na fizičkom i psihičkom zdravlju danas 67-godišnjeg Ivice Todorića, preostaje tek nagađati, no ponešto od poteza koje je povukao odmah nakon izlaska iz remetinečkog pritvora otvaraju mogućnost da je nekoć najmoćniji čovjek u Hrvatskoj danas opasno posvađan s realnošću. – Ja sam tu da dignem Hrvatsku na noge! Osvojit ću vlast i pokrenuti Hrvatsku. Idem na izbore – izjavio je prvo jutro na slobodi i zaprepastio hrvatsku javnost. Ne stoga što je takvo što bilo neočekivano od njega, uostalom, koketiranja s politikom bilo je i prije, već stoga što je takvo što bilo neočekivano od njega – danas. Nakon svega. No, razdragan poput djeteta, istoga je dana otišao na šišanje u svoj omiljeni frizerski salon i usput nahranio golubove, kao nekad svoje radnike. Baš kao što je to stotinu godina ranije činio genijalni, ali usamljeni Nikola Tesla, kao što to čine mnogi koji otuđeni stanuju na vrhu društvene piramide. Je li jedan od usamljenih i otuđenih na vrhu bio i ostao i Ivica Todorić? Posljednjih godina pokazao je mnoga svoja lica. Moćni poduzetnik, obiteljski čovjek, bjegunac pred pravosuđem, bloger, pritvorenik. Hranitelj golubova koji živi u dvorcu? Odnedavno, i političar. Dadilje, domari, privatni otok, helikopter, lovište, vozni park, putovanja, brendirana odjeća u isti koš s brigom za pernate stvorove, u naro-
du poznate i kao leglo svakovrsnih bolesti? Sudara li se jedno s drugim ili sada tek čini smislenu cjelinu? Odnos prema medijima jedan je od primjera potpunog zaokreta prema društveno prihvatljivom ponašanju. Na vrhuncu moći dozirao je svoje javne nastupe i istupao tek rijetko, u strogo kontroliranim uvjetima, no snimke njegova bijega ulicama Londona poput kakvog malodobnog džepara ulovljenog u krađi novčanika u podzemnoj željeznici, prizor je koji će dugo biti uklesan u našu kolektivnu svijest. No, prijezir prema novinarima trajat će tek kratko vrijeme jer će upravo u njima pronaći rijetkog saveznika u danima koji slijede, kako bi javnosti prezentirao vlastitu istinu. Taj prevrat u njemu dobro ilustrira scena povratka kući nakon godinu dana bijega i izlaska iz Remetinca, kada će Todorić izići iz vozila, prići novinarima i počavrljati s njima kao s najdražim gostom, “da ne mrznu na hladnoći”. Je li nesumnjivo slojevita i kompleksna Todorićeva ličnost oduvijek krila sva svoja lica ili su ta lica isplivala tek sada, pod teretom neočekivanog životnog scenarija?
Helikopterom do Baranje
Kako doznajemo, u pravosudnim krugovima ga, ne bez simpatija nazivaju hrvatskim Forrestom Gumpom, filmskim likom kojeg je, portretirajući pritom tog jednostavnog čovjeka skromnih mentalnih mogućnosti, ali vrlo dobrih namjera, sjajno utjelovio glumac Tom Hanks. Tijekom filma, dobrodušni Forrest želi dokazati da svatko može voljeti svakoga, je li sličnu misiju samome sebi nametnuo i Ivica Todorić? No, ima li na vrhu mjesta za istinsko prijateljstvo? Prema dostupnim informacijama, riječ je o dvojici tajkuna: oni su Miroslav Mišković, najbogatiji Srbin i Sándor Csányi, najbogatiji Mađar, pa upravo negdje na toj relaciji treba tražiti donora većine novca od ukupno milijun eura uplaćenih za Todorićevu slobodu, o čemu, dakako, nema službene potvrde. Razgovor s nekoliko njegovih dugogodišnjih poslovnih suradnika, koji su željeli ostati anonimni, govore o njemu kao iznimno radišnom čovjeku. Barem deset posljednjih godina, otkrivaju, proveo je radeći u Ciboninu tornju “od jutra do sutra”, a svoj ured napuštao bi tek zbog poslovnih putovanja. Posao mu je nedostajao i vikendom. – Tada bi često uzeo za ruke svojeg unuka i digao helikopter pa poletio prema Baranji. Tako bi, iz zraka, nadgledao svoja polja, primjerice, pšenice, pa onda još iz helikoptera nazvao nadležnog u Belje kako bi se požalio da u jednom dijelu to polje ne izgleda dobro. Todorić je teški perfekcionist koji svaki, pa i najmanji korak u poslu, želi imati pod svojom kontrolom. Zaposlenici ga nisu viđali ni čuli, osim kada bi na hodnicima povremeno zaurlao mašući fasciklima i zazivajući nekog iz uprave, kako bi se hitno riješio neki problem. Zanimljivo je da su ga svi iz njegove tadašnje firme, čak i najbliži suradnici, titulirali s “predsjedniče”, nikada s “Ivice”, no on se nije bunio. Nije bahat čovjek, ali tašt... svakako – kaže jedan od naših izvora. – Premda financijski praktički nepismen, nikome nije vjerovao, nego samome sebi. Težio je savršenstvu. Vrlo je samouvjeren, kako bi se reklo, misli da je najpametniji i da je njegova misija mesijanska, ali okolnosti i slijed događaja su mu pritom cijeli niz godina davali za pravo. On je doista stvorio carstvo i to je činjenica – kaže naš drugi sugovornik. Kolege novinari, pak, koji su tijekom godina imali prilike razgovarati s Todorićem, slažu se kako mu elokvencija nikada nije bila jača strana te da njegovi posljednji londonski intervjui koji vrve nepovezanostima pa i nesuvislostima nisu od jučer. Neki tvrde da je kroz život muku mučio zbog navodne disleksije, te da su tekstovi koje piše iznimno nepismeni. Analizirajući ovu iznimno kompleksnu, višeslojnu, složenu ličnost, ima li tu, kada se sve zbroji i oduzme, posla i za psihologa, pa i psihijatra? Obojica naših sugovornika, valja reći, inzistirala su da psihoprofil Ivice Todorića bez vještačenja, za “dnevnomedijske” potrebe, ne mogu izraditi s pouzdanošću i da se takva analiza kosi s njihovom profesionalnom etikom, što je posve razumljivo. No, za potrebe ovog teksta svo- je je impresije, uz dosta ograda i inzistirajući da ne govori kao psihijatar, već kao “homo politicus”, iznio ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče, prof. dr. Vlado Jukić. – Čovjek se zna “igrati” s okolinom. Odlaskom na frizuru i hranjenjem golubova medijima je bacio kost i tim činom istodobno pokazao da se trudi vratiti svojoj rutini, svojoj kolotečini. Poruka je: ništa se posebno nije dogodilo, idemo dalje. Uostalom, pristojno je pozdravio novinare ispred Kulmerovih dvora, iako im se nikada prije nije posebno ljubazno obraćao. Za tako ležerno ponašanje treba imati dosta veliki kvantum socijalne inteligencije i on je očito ima, koliko god se činilo da je nema jer se zaletio i završio u zatvoru. Također, dovoljno je inteligentan da zna da mu novinari sada trebaju. Između ostalog, i zato što najavljuje ulazak u politiku, da će popraviti stanje u Hrvatskoj jer Hrvatska treba sposobne ljude koji imaju viziju i ideju, a on je o sebi uvijek mislio kao o čovjeku koji može puno napraviti – kaže prof. Jukić, kojeg pitamo je li Todorić, kada najavljuje politički angažman, posvađan s realnošću. – To jest pitanje, ali s druge strane, za njega je čulo više ljudi nego za Daliju Orešković. U politiku ulazi jer više nema biznisa, a puno je lakše izgraditi političku nego poslovnu karijeru. Da se izgradi Agrokor, trebalo je 30 godina, a koliko je potrebno da se uđe u Sabor, dovoljno govori pojava Živog zida. Sada ću karikirati, ali zar bi trebalo biti čudno da glasači ukažu povjerenje Todoriću vođeni mišlju da je sve ionako kriminal i da se s izborima treba zezati – zaključio je prof. Jukić, uz smijeh. Razumijevanje ponašanja Ivice Todorića, njegov izniman uspjeh i strelovit pad u kontekstu jedne od najvećih afera u Hrvatskoj sigurno je intrigantna tema za medije, poslovne ljude, stručnjake, ali i one koji su direktne žrtve propasti njegova poslovnog carstva... Tako rezonira Boris Blažinić, profesor i sudski vještak za psihologiju, također inzistirajući kako ovakva analiza otvara neka etička pitanja “jer nije dopušteno da profesionalci iz područja psihologije i zdravstvene djelatnosti izvještavaju o ljudima bez stroge evaluacije, kao i bez primjene stručnih instrumenata, testova, intervjua”, pa naglašava da se njegova analiza temelji na opažanjima kroz medijske istupe, intervjue, njegov pisani i videomaterijal, odnosno blog.
Želi biti najbolji u svemu
Profesor Blažinić tako uočava Todorićevu ambiciju, nastojanje da bude najbolji u svemu što radi i duboko vjerovanje u svoju sposobnost uspjeha. – Glavni pokretač ovakvog tipa ljudi je da moraju uspjeti. Ekstrovertirani su i najčešće dozu energije dobivaju od drugih ljudi, a slika koju imaju o sebi je: “Ja sam vrijedan”. Glavni izazov je njihova impulzivnost ili eksplozivnost kada se ljute na druge, zato radije izbjegavaju snažne sukobe fokusirajući se na ono što rade. Kada postane teško, uglavnom žele riješiti probleme glatko bez utjecaja na sebe ili na mišljenje drugih o sebi. Unutarnja motivacija je da se žele osjećati vrijednima i važnima, biti afirmirani, razlikovati se od drugih, privlačiti pozornost, biti vrijedni divljenja, impresionirati druge. Mogu na van djelovati čvrsto, energično, snažni, sjajni, poput socijalnog kameleona. Kada su najbolji, tada su optimistični, sigurni u sebe, praktični, marljivi, učinkoviti, samopokretani, energični, a u sjeni, kada su najslabiji, mogu biti obmanjujući, tašti, narcisoidni, pretenciozni, umjetni, površni, osvetoljubivi, pretjerano kompetitivni. Najveći strah im je biti odbačen i bezvrijedan. Osobna preokupacije je opsjednutost imidžom pobjednika i komparativnim statusom. Stalno se guraju da budu “najbolji” te neprestano trče za uspjehom i potrebom da pokažu svoju superiornost prema drugima – navodi prof. Blažinić, dodajući kako je ovakav tip osobnosti, kakvom pripada Todorić, vrlo svjestan prezentacije i imidža, što može postati samoobmanjujuće kada počnu vjerovati vlastitom PR-u. Previše se identificirajući sa svojim javnim imidžom, mogu izgubiti dodir s onim tko su doista i stvoriti zbunjenost između stvarnog ja i poslovne uloge te ih zbog toga drugi ljudi mogu doživjeti kao neiskrene, oportunističke i neugodne. – Mogu se povući od ljudi i tvrdoglavo se odupirati pomoći drugih ljudi koji mogu vidjeti problem koji se razvija. Mogu izbjeći svoje probleme, nadajući se da će se sami razriješiti. Na kraju mogu postati razočarani, neangažirani i odvojeni od života i provoditi više vremena sanjareći o tome kako će nešto učiniti velikim sa svojim sljedećim uspjehom – zaključio je profesor Blažinić. A u kojem će smjeru životna i profesionalna putanja Ivice Todorića, ovisit će prije svega o pravosudnom procesu koji je ispred njega, koji će, poznavajući trendove, potrajati. Hoće li ovaj iznimni životni put skončati u uzništvu, u kakvoj dobro čuvanoj ćeliji, ni izbliza tako udobnoj poput Kulmerovih dvora, ili će i dalje nadvisivati Zagreb kao simbol posttranzicijskog hrvatskog kapitalizma, slobodan poput goluba kakve rado hrani? Pred ovim djetetom sreće novo je iskušenje. .