NEIDHARDT Izgradili smo Zagreb, Sarajevo i Banju Luku
ŽIVOTNA PRIČA NOVOG ŠEFA HAZU
Velimir Neidhardt projektirao je Zračnu luku Franjo Tuđman, NSK, zgrade Ine i Croatia osiguranja
Sada je podne, a u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti držimo se točnosti. U HAZU nema akademske četvrti – rekao je akademik, arhitekt i urbanist i novoizabrani, osamnaesti predsjednik HAZU Velimir Neidhardt u petak kada je u jednom od salona Akademije ispod slike biskupa Josipa Jurja Strossmayera kao dugogodišnji predsjednik Upravnog odbora Zaklade HAZU dodjeljivao književnu nagradu Stipan Bilić-Prcić književnici i sveučilišnoj profesorici iz Osijeka Heleni Sablić Tomić. Iako je bio najavljen, na svečanosti nije bio još uvijek aktualni predsjednik Akademije Zvonko Kusić kojem mandat istječe 31. prosinca. Kusić se ispričao jer je morao u Osijek. No, akademik Neidhardt se s puno ponosa prisutnima pohvalio da Zaklada HAZU trenutačno raspolaže s pedesetak milijuna kuna te da je u proteklih dvadeset godina pomogla čak dvije tisuće projekata i to s više od dvadeset milijuna kuna. A koga je to Akademija dobila za svog osamnaestog predsjednika koji je na nedavnoj izbornoj skupštini uvjerljivo pobijedio svoju protukandidatkinju, jezikoslovku Milenu Žic Fuchs?
Velimir Neidhardt jedan je od vodećih hrvatskih arhitekata koji se dokazao i u praksi i u teoriji. Među njegovim najmonumentalnijim djelima svakako su zagrebačka Nacionalna i sveučilišna knjižnica (koju potpisuju i Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić i Damir Mance), zgrada Ina trgovine u Novom Zagrebu, zgrada Croatia osiguranja u Miramarskoj, ali i novi zagrebački aerodrom (koji potpisuju i Branko Kincl i Jure Radić), iako je Neidhardt ostavio i trajnog traga, primjerice, u središtu Banje Luke, gdje je svojedobno projektirao robnu kuću Boska i Dom radničke solidarnosti. “Za razliku od slikara, koji je sam stopljen s platnom i bojama u nastajanju umjetničkog djela, arhitekt je osuđen na mecene, investitore, birokrate i političare. Profesor nam je Vladimir Turina kao studentima znao govoriti da arhitekt, ako želi graditi, treba iza sebe imati ili crkvu ili državu, odnosno politiku. Iza poštovanog profesora ipak nitko nije stajao, bio je i ostao velik, kao i njegova nezaboravna djela”, napisao je 2000. godine za Vijenac akademik Neidhardt. U tom je zanimljivom tekstu nazvanom “Najtužnije desetljeće zagrebačke arhitekture u 20. stoljeću” Neidhardt vrlo oštro kritizirao posljednjih deset godina 20. stoljeća u Zagrebu, napisavši da je za to vrijeme “arhitektonska struka zaradila bolne ozljede”.
“Netko bi odbio odličja”
“U posljednjih deset godina naša se struka, usporedno s uspjesima, kao što je npr. osnivanje Komore, sve više kompromitirala, i to spregom gradskih vlasti s malobrojnim krugom arhitekata. Oni unutar zapovjedničkog broda, dakle vrh gradske vlasti i čelništvo gradskih zavoda, izabiru za sebe podobnu i poslušnu skupinu arhitekata, izvršilaca odozgo dobivenih zamisli. Kao pokriće, sami ustroje ovlaštene stručne komisije za ocjenu arhitektonskih rješenja, zatim osiguraju pokroviteljstvo gradske skupštine, a poslije i podobnu upravu arhitektonskih društava. Savršen obrazac za provođenje samovolje, pastorala samouvjerenosti uz poslovno blagostanje iz obilnoga gradskoga proračuna i zlouporaba položaja u usmjeravanju investitora na podobne izvršioce”, pisao je Neidhardt spomenuvši i konkretne slučajeve. “Neki arhitekt unaprijed bi odbio sudjelovati u projektu Medvedgrad, a neki povjesničar umjetnosti odbio bi državna odličja. No, Cvjetni trg bio je prvi snažniji simbol otpora”, napisao je Neidhardt 2000. godine podsjećajući na prosvjede struke i javnosti oko onog prvog uređenja Cvjetnog trga iz 1995., tj. 1996. godine u kojima je više nego aktivno sudjelovao. Ali prosvjedi nisu urodili plodom. Velimir Neidhardt rođen je u Zagrebu 1943. godine u obitelji s arhitektonskim pedigreom. Njegov otac Franjo bio je arhitekt, baš kao i stric Juraj, bečki Behrensov student i pariški asistent Le Corbusiera koji je svojim projektima bitno obilježio Sarajevo, a u Zagrebu potpisuje doista velebno Nadbiskupsko dječačko sjemenište na Šalati. Juraj Neidhardt osam je godina djelovao kao arhitekt u Zagrebu, ali ljutit jer mu projekti nisu prolazili na natječajima 1938. godine odlazi u Sarajevo gdje ostaje do smrti 1979. godine. U Sarajevu je Juraj Neidhardt projektirao paviljon i ljetnu pozornicu na Ilidži, Filozofski fakultet, zgrade Izvršnog vijeća i Skupštine Bosne i Hercegovine, planinarski dom na Trebeviću, a potpisuje i rekonstrukciju Baščaršije. Velimirov otac Franjo je uz Eugena Ehrlicha i Vladimira Turinu 1952. godine projektirao Dinamov stadion na Maksimiru. Velimir Neidhardt studirao je arhitekturu u Zagrebu od 1962. do 1967. godine. U njegovoj generaciji diplomanata mogu se iščitati imena Vladimira Bedenka, Slavka Dakića, Borislava Doklestića, Duška Dropulića, Marijana Hržića, Ivana Jurasa, Krešimira Kasanića, Ljerke Lulić, Marine Matulović (Dropulić), Borisa Morsana, Jasne Nosso, Dražena Posavca, Jerka Rošina, Milana Šosteriča, Igora Toša... Zanimljivo, s nekima od njih se u kasnijim vremenima našao i na drugoj strani arhitektonske, urbanističke, pa i civilizacijske barikade. Neidhardtov potencijal prepoznaje akademik i znameniti hrvatski arhitekt Drago Galić kod kojega se ovaj usavršavao u njegovoj Majstorskoj radionici od 1968. do 1970. godine. “Majstorska radionica djelovala je u zgradi današnjeg Muzeja arhitekture u ulici Ivana Gorana Kovačića i tamo je uvijek bilo nekoliko studenata koji su dolazili nakon svojih dnevnih obveza, a oko pet sati bi uvijek dolazio i profesor Galić koji je onda diskutirao s nama i razrađivao teme na kojima smo radili. On nam je omogućavao i dopuštao da se javljamo na arhitektonske natječaje. To je bilo doba turističke izgradnje i mi smo se javljali na niz natječaja za hotele. Tako sam ja imao prvi uspjeh kada je otkupljen projekt moje grupe za hotel na Lapadu. To nam je uvelike pomoglo. Profesor nas je savjetovao, a imali smo ondje i vrlo dobru opremu, kao i pristup najnovijoj literaturi. Kada sada gledam na sve to, uviđam da mi je profesor Galić bio poput drugog oca i da je zapravo predodredio cijelu moju karijeru”, izjavio je u lipnju kolegi iz Večernjeg lista Branimiru Pofuku akademik Neidhardt u intervjuu za Obzor. U želji za stjecanjem novih znanja, mladi arhitekt sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazi u Ameriku i to na čuveni Harvard kao stipendist tadašnje Jugoslavenske akademije znano- sti i umjetnosti (koja početkom devedesetih mijenja ime u HAZU), a jedno vrijeme provodi i u arhitektonskim atelijerima “Skidmore, Owings & Merrill” u Chicagu. Iskustva iz Amerike bitno su utjecala na njegove poglede i njegovu djelatnost. Po povratku u Hrvatsku djeluje u Urbanističkom institutu u Zagrebu. Magistrira 1978., a doktorira 1990. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje s vremenom postaje profesor u trajnom zvanju i s kojim surađuje od 1979. godine.
Ljepotice u Trnju
Član suradnik u Akademijinu Razredu za likovne umjetnosti postaje 1980. godine, izvanredni član 1990. godine, a već 1991. redovni član HAZU. Od 2011. godine potpredsjednik je Akademije u dva mandata Zvonka Kusića, predsjednik je Upravnog odbora Zaklade HAZU i voditelj Kabineta za arhitekturu i urbanizam te predsjednik Odbora za imovinu i Odbora za zaštitu dobara od nacionalnog interesa. Godine 1995. Neidhardt je izabran za predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata i tada si sam zadaje zadatak: osnivanje Komore arhitekata. Predsjednički mandat obnaša dva puta, do 1999., objavljuje brojne članke o struci, stručnom ispitu, ali i piše o javnom natječaju kao nezamjenjivom instrumentu svake, pa i hrvatske arhitektonske kulture. O radu arhitekta Neidhardta objavljene su dvije monografije. Prvu je u Meandru objavio Feđa Vukić 2001. godine i nazvao je “Urbana arhitektura”, dok je druga, “Život u arhitekturi” urednika Ante Žunića, objavljena ove godine, a donosi i bogat Neidhardtov stručni spisateljski opus koji traje već pola stoljeća. Neidhardtovim zagrebačkim zgradama tepalo se da su “ljepotice u Trnju”, “kocke za novo stoljeće”, “staklene čarolije”, a arhitekt Neidhardt nazivan je “majstorom velikog mjerila”. No vjerojatno najviše komplimenata dobio je (naravno, uz svoje kolege projektante) za zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja je rađana u višegodišnjim mukama jer je od natječajnog projekta pa do realizacije prošlo domalo dva desetljeća. No, zanimljivo je da i dan-danas
Stric Juraj, ljutit jer mu projekti u Zagrebu nisu prolazili, odlazi 1938. u Sarajevo i tu ostaje do smrti 1979.
zgrada nije dovršena, pa su u planu intenzivni radovi na njezinu Kongresnom centru koji bi trebao postati epicentar skorog hrvatskog šestomjesečnog predsjedanja Europskom unijom, a otvoreno se govorilo da bi taj dio zgrade NSK trebao ugostiti i prijeko potrebnu drugu scenu zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta s dvoranom u koju se može smjestiti do 450 posjetitelja. Taj je dio zgrade već godinama u tzv. roh bau fazi, sama NSK svojedobno je ishodila i građevinsku dozvolu za uređenje tog prostora od oko 2700 četvornih metara, ali nije naišla na razumijevanje politike niti u Gradu Zagrebu niti na Markovu trgu. No, hrvatsko predsjedanje Europskom unijom sve je izmijenilo pa je u planu i preseljenje Zemljišno-knjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji je višegodišnji neželjeni podstanar Nacionalne i sveučilišne knjižnice. “Stara i nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice svojevrsna su ogledala u kontrapunktu vremena svojih nastajanja. Prva, harmonična arhitektura iz 1913. godine, dostojanstveno smještena u potezu parkova, orijentirana hermetički na svoju sadržajnu kulturnu funkciju s vitrajima i stereometrijskom voluminoznošću unutrašnjih prostora, obrađena je potpuno u smislu cjelovitoga umjetničkog djela. Druga, otvorena 1995. godine, dominantno smještena na glavnoj osovini grada i parkovno povezana sa sveučilišnim potezom na zapadu, definira veliko područje novoga središta Zagreba. U svojem arhitektonskom prostoru integrirala je i utkala jedinstvenu panoramu. Gradska veduta postala je pročelje unutrašnjosti, a medij arhitekture prostor definiran je volumenima, plohama, odsjajima i teksturama izabranih gradivih materijala. Svi dodaci su suvišni. Arhitektura počiva na jasnoći svojega koncepta koji je izrečen kompozicijom i harmonijom suvremenih jednostavnih oblika, a konačni rezultat, djelo, u biti arhitektonska je skulptura”, napisao je akademik Neidhardt prije jedanaest godina kada se obilježavao jubilej NSK. A svojevrsnu senzaciju izazvao je i natječaj za novu zgradu putničkog terminala zagrebačke zračne luke. Završnica međunarodnog natječaja iz 2008. godine bila je fulminantna jer su svoje radove poslale i svjetske arhitektonske zvijezde nulte kategorije poput Shigerua Bana (koji je dobio drugu nagradu), Sir Normana Fostera (koji je dobio treću nagradu) i Zahe Hadid (koja je dobila petu nagradu). Zanimljivo je da je japanski tim Shigerua Bana u natječajnu borbu krenuo s drvenom konstrukcijom, dok je engleski arhitekt Foster zamislio staklenu šumu. No, međunarodni ocjenjivački sud prednost je dao hrvatskom autorskom timu Kincl – Neidhardt – Radić što je izazvalo nemalu pažnju i u svjetskim arhitektonskim krugovima.
Imao je snažnu suparnicu
No, nisu svi projekti Velimira Neidhardta, kao što se to nekome može učiniti, došli do realizacije. Tako je tek u papirima ostalo njegovo promišljanje uređenja onog Badelova, pomalo ukletog kompleksa smještenog nedaleko od Kvaternikova trga, a tu je i veliki projekt istočnog ulaza u zagrebački Velesajam sa Svjetskim trgovačkim centrom i hotelom iz 1991. godine koji je Neidhardt potpisao sa suradnicima Zvonimirom Krznarićem i Davorom Manceom. Može se zaključiti da je HAZU za svog novog predsjednika, koji će u predsjedničku fotelju zasjesti 1. siječnja 2019. godine, dobila važnog hrvatskog arhitekta i urbanista, kojeg je Ante Žunić nazvao jednim od ključnih protagonista hrvatske kasne moderne. No, da bi što je udobnije moguće počeo svoj predsjednički mandat, na izvanrednoj skupštini Akademije sazvanoj za 5. prosinca treba izabrati i novog glavnog tajnika HAZU. Neidhardtov kandidat za to važno mjesto (glavni tajnik je zapravo operativni, izvršni voditelj Akademije koji se, između ostaloga, bavi i financijama) Dario Vretenar na izbornoj skupštini nije dobio dovoljno glasova (baš kao ni njegov protukandidat Andrej Dujella), a razlika između njih je bila simbolična. Vretenar je dobio 63, a Dujella 57 glasova, a bilo je potrebno dobiti barem 68 glasova. No, u HAZU s ponosom ističu da je Velimir Neidhardt prvi predsjednik Akademije u 157 godina njezina postojanja koji je iz redova umjetnika, a čak osamdeset i sedam akademika koji su dali svoj glas baš Neidhardtu očito u njega imaju veliko povjerenje. Treba istaknuti da ovogodišnji izbori za prvog čovjeka Akademije nakon dugo vremena nisu bili puka forma, jer je Neidhardt imao jaku protukandidatkinju, jezikoslovku Milenu Žic Fuchs, koja je dobila nezanemarivih 37 glasova i na samoj skupštini postavila niz osjetljivih pitanja o odnosu uprave i članova Akademije, ali i suradnji Akademije sa sličnim ustanovama u svijetu. Neidhardt je pokazao da zna projektirati zgrade. A sada mora dokazati da zna biti i prvi među jednakima.