USPJEŠNI SMO U TENISU JER SMO STVORILI KULT REPREZENTACIJE
Došao je iz New Yorka samo da bi u Lilleu podržao svoje nasljednike u hrvatskoj teniskoj vrsti
RADIM U JEDNOM INVESTICIJSKOM FONDU KOJI KUPUJE I SPAJA KOMPANIJE PO CIJELOM SVIJETU, KAŽE ANČIĆ
Te 2011. godine je zbog ozljeda i bolesti sa samo 25 godina prekinuo karijeru vrhunskog teniskog profesionalca (a bio je sedmi tenisač svijeta), ali veze s tenisom nikada nije prekinuo. Kao i prije dvije godine u Zagrebu, Mario Ančić došao je u Lille podržati našu reprezentaciju u finalu Davisova kupa. Osvajač tog natjecanja iz 2005. godine došao je vidjeti još jedan trijumf hrvatskog tenisa.
Poraz u paru nije zabrinuo
– Uvijek sam se osjećao dijelom teniske obitelji i jako sam zadovoljan nastupima naših tenisača. Niti jednog trenutka nisam sumnjao u našu pobjedu, već u petak se vidjela dominacija Marina Čilića i Borne Ćorića, odigrali su na vrhunskoj razini, tako da me ni poraz u parovima nije puno zabrinuo. Pa, dubl je bio najveći francuski adut i nije nikakvo čudo da su Herbert i Mahut pobijedili. Došao sam iz New Yorka podržati naše momke, tu je i Ivan Ljubičić, odlazili smo u svlačionicu ohrabriti ih, pružiti im podršku i dati još jedan impuls – kaže Mario na početku razgovora.
Što kažete na stadion i ambijent?
– Stadion je fascinantan, publika također. Milina je navijati u njemu, a vjerojatno je još ljepše igračima na terenu. Francuzi su uistinu sportska nacija, razumiju sport i užitak je igrati ovdje, ali i na Roland Garrosu, u Marseilleu ....
Kako danas gledate na osvajanje Davisova kupa 2005. godine? Jeste li to očekivali?
– Na početku te sezone nisam. Ali nakon fantastične pobjede nad Amerikancima u Carsonu vidio sam da to možemo. I da nije bilo tih mojih ozljeda i bolesti, uvjeren sam da bismo u tom natjecanju trijumfirali još koji put.
Hrvatska je u posljednje tri godine dva puta u finalu?
– To samo pokazuje da imamo vrhunske igrače. A stvorili smo i kult reprezentacije koji je počeo tamo s Goranom Ivaniševićem i Goranom Prpićem, pa smo nastavili Ljubo i ja, pa Karlović, sad Čilić, Dodig i Ćorić. Osim toga, Željko Krajan je iskusan trener, a bio je i igrač, da zna pripremiti momčad za najveće izazove. Mi imamo kontinuitet koji nemaju ni veće države. I u Zagrebu nas je milimetar dijelio od naslova. I kad se uzmu drugi sportovi u obzir, vidi se da smo uistinu sportska velesila. Kojeg god se sporta uhvatimo, mi smo u vrhu. Imamo i Sinkoviće, i nogometaše, pa vaterpoliste, rukometaše... Sve dragi momci, kolege i sportaši, ovdje često i u ulozi navijača.
Tenis je vapio za promjenama
Kako gledate na novi sustav natjecanja u Davisovu kupu, na promjenu formata koja stupa na snagu od sljedeće godine?
– Pa, tenis je vapio za promjenama. Bez obzira na to što je to globalan sport, jedan od najpopularnijih, stigla je nova generacija fanova koja traži veću upućenost prema gledateljima. Tenis se mora modernizirati, više pozornosti mora se posvetiti interakciji s navijačima, brendiranju igrača i cijele teniske organizacije preko novih medija i društvenih mreža.
Osim što imamo sjajne igrače, mi imamo i odlične trenere; petorica tenisača iz prvih 15 imaju hrvatske trenere?
– Da, zato ovdje nema Gorana Ivaniševića jer je na pripremama s Milošem Raonićem. Mi imamo veliku tenisku tradiciju, Hrvati znaju što je tenis, razumiju taj sport i vole ga. A logično je da bivši tenisači postaju treneri...
Zamalo ste postali i vi trener, surađivali ste s Đokovićem?
– Ma, bio je to prijateljski dogovor. On se nalazio na prekretnici karijere, nije mu išlo najbolje pa je tražio različita rješenja. Želio sam mu prije svega kao prijatelj pokazati da sam tu kad me zatreba. I dalje sam s njim u kontaktu, ali ne mislim se baviti trenerskim poslom. Život me odveo u drugom smjeru...
Čime se vi zapravo sad točno bavite, znamo da živite u New Yorku?
– Da, živim u New Yorku iako i dalje puno putujem, sada poslovno. Radim u jednom investicijskom fondu koji se zove Private Equity Associate koji kupuje i spaja kompanije po cijelom svijetu, 40 posto naših kompanija je Europi, a ostalih 60 posto u Americi. Ima nas 30-ak, imamo tri ureda: u Chicagu, Frankfurtu i središnji u New Yorku u kojem sam i ja. Dakle, riječ je o fondu koji investira, kupuje kompanije, ulazimo u uprave, vodimo te kompanije, oporavljamo ih, dižemo i nakon nekoliko godina nalazimo strateškog partnera, prodamo ih ili se i dalje širimo. To je neki smjer kojim sam ja krenuo.