Brzi vlak za Marakeš

Početkom sljedećeg tjedna u Marakeš će doputovati predstavnici zemalja koje su odlučile usvojiti UN-ov tzv. Globalni kompakt o migracijama. Možda se na odredište dovezu prvom afričkom brzom željeznicom? U domaćoj javnosti se o ovom sporazumu nije ništa znalo, sve dok predsjednica nije objavila kako ona u Marakešu neće ništa potpisivati, jer o tom pitanju ne postoji neophodan konsenzus svih međunarodno relevantnih aktera. U zalaganju za potpisivanje Marakeškog sporazuma je, pak, naročitu revnost pokazala ministrica Marija Pejčinović-Burić, koja je tim povodom održala i posebnu presicu, svodeći ovu međunarodno kompleksnu priču na osobnu razinu. Ali, što se dogodilo nakon toga? Prvo su Sjedinjene Države objavile da ne žele potpisati sporazum, jer očito nisu imali dobar prijevod, a potom Australija i Izrael, pod obrazloženjem kako dokument potiče ilegalne migracije i ugrožava granice i zaštitu suvereniteta država. Tom nizu su se potom priključile i neke od europskih država, poput Švicarske, čiji je izaslanik u UN su-autor “kompakta”, potom Italija, Austrija, te Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, itd., dakle, sve zemlje iz našeg okruženja. Postavlja se pitanje nije li, ipak, u tim novim okolnostima predsjedničino otkazivanje Marakeša imalo neki viši smisao? Zanimljiv je taj naš totalitarni pristup, gdje se odbijanje odlaska proglašava problemom, a problem nije bio što je odluka o pristupanju donesena bez javne rasprave. Tako se nije išlo ni u saborsku raspravu, već je stvar riješena na saborskom Odboru za vanjsku politiku, gdje su “posao” u atmosferi usiljenosti i neregularnosti odradile desne vedete, navodni Plenkovićevi rušitelji i hadezeovske alternative, Stier i Kovač. Pitanje migracija zasigurno je jedno od ključnih pitanja našega vremena, koje zahtijeva ozbiljnost u pristupu. Ali pristup koji ne razlikuje izbjeglice od ekonomskih migranata pokazao se najkorisnijim za trgovce ljudima i organizacije koje pod egidom pomoći provode vlastite političke agende. To su oni za koje je Arapin u trenirci i sa zlatnim lancem egzotičan i cool, dok je isti takav naš seljačina u bijelim čarapama. To su oni isti koji pomažu svjetskoj sirotinji, dok istovremeno sa svojim NGO-ima sjede na leđima domaće sirotinje. Prozivaju druge za nedostatak kršćanskog morala, ne shvaćajući kako kršćanski imperativ pomoći drugome u nevolji ne znači pretvaranje istih u ovisnike o državnom proračunu. Isus je bio migrant, što je istina, ali je on išao u Egipat u sigurnost, a ne u Rim po socijalnu pomoć. Tako ispada kako se neki koriste mukom tih napaćenih ljudi poradi vlastite koristi. Stoga ne čudi kada se na opravdane i argumentirane prigovore uzvraća nervoznom propagandom i ideološkim optužbama. S jedne strane, tako, imamo velike medijske laži, koje nas trebaju uvjeriti kako se tu radi uglavnom o ženama i djeci, kako nema vanjskih organizatora, kako su to sve vrijedni inženjeri i doktori - ali, kako vrijeme prolazi, čini se da se dosta odužio proces nostrifikacije njihovih diploma. S druge strane imamo one koji stvaraju atmosferu straha, koji plaše i stvaraju buku, na ideologiju laži odgovaraju vlastitim ekstremizmom, najavljuju smiješne prosvjede čak i u Marakešu, pa služe kao korisne budale onima koji na silu žele progurati svoja rješenja. Nama je potreban umjeren stav između dviju krajnosti, zataškavanja i paranoje. Jer od ovakve atmosfere koristi imaju samo trgovci ljudima i ljudskim sudbinama. Ali mi kao da smo guske, pa na stogodišnjicu odajemo počast Stjepanu Radiću grakćući dok šaljemo ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića u Marakeš na potpisivanje sporazuma koji se ne potpisuje, već se samo usvaja, koji nije obavezan da se usvoji, ali ćemo ga ipak usvojiti. Koji su motivi takvog ideološkog zamagljivanja problema? Stoji li iza svega samo karijerizam vladajućih? Može li motiv biti dodvoravanje odlazećoj kancelarki, koja, iako začetnica problema, Marakeški sporazum vidi kao rješenje i nužnost, istovremeno pozivajući europske države da svoj suverenitet trebaju predati Bruxellesu? U prijevodu, što će vam vaša pamet kada mi mislimo umjesto vas? Ili je motiv malo prizemniji? Još u vrijeme kada se u javnosti spominjala moguća rekonstrukcija vlade, postojala je informacija kako će ministrica Pejčinović-Burić aplicirati za neko od slobodnih mjesta u UN-u, dok će ju na sadašnjoj funkciji zamijeniti ministar Božinović. Čini se kako on već preuzeo zadatke i odlazi u Marakeš. Stoga se postavlja pitanje sudjelujemo li mi u Marakešu da bi ministrica Pejčinović-Burić, kao svojedobno Vesna Pusić, dobila posao u UN-u? Ili će ipak ostati i svečano otvoriti prihvatni centar u Maloj Gorici pokraj Petrinje?