KUZMA KOVAČIĆ Moj je kip simbol slobode, a ruka na predsjednikovu srcu izraz je ljubavi
Još nekoliko sitnih umjetničkih intervencija na slovima i Kuzma Kovačić, kipar sjajnog opusa, završit će svoj rad na spomeniku prvom hrvatskom predsjedniku. Uoči njegova svečanog predstavljanja zakazanog za ponedjeljak, autor kaže, može biti miran jer iznimno je zadovoljan i rješenjem, i skladnom mjerom svojeg djela, i mjestom na koje je spomenik postavljen, a čiju je orijentaciju prema gradu sam odredio.
– Razlozi takve orijentacije su i prostorni, i likovni, i simbolični. Zaključio sam, doživio i odlučio da se kip okrene prema gradu jer prostor na kojem se nalazi sada poprima funkciju svojevrsnog trga i predstavlja svečani ulaz u grad, a s druge strane okrenutost gradu je i simbolična u smislu da je predsjednik okrenut prema građanima, Hrvatskoj i da je s nama – govori Kovačić.
O kritikama kojima su pojedinci zasuli spomenik nakon prve prezentacije javnosti puno ne mari, no na njih spremno i bez imalo ljutnje odgovara.
Prikazujete Tuđmana u srednjim godinama, bez naočala, ne nalik onome kako je izgledao kada je bio predsjednik što vam neki zamjeraju. Zašto ste ga odlučili ovjekovječiti u toj mladenačkoj dobi?
Te kritike, kako ih nazivate, izgovorene su, a da spomenik nitko nije vidio. Kao da netko govori o knjizi koju nije čitao. No, u pitanju su samo umjetnički razlozi. Naime, kip je, kako nam je i poznato iz povijesti umjetnosti, ujedno i simbol koji je uvijek malo idealiziran. Zato je i ovaj moj kip predsjednika Tuđmana, koji jest portretna figura, zapravo simbol njegove osobnosti i može se reći da je i mlad u smislu da će on za nas biti vječno mlad. To je osnova, a ovo što ljudi spominju je baš suprotno onim kritikama na mnoge spomenike predsjedniku Tuđmanu u Hrvatskoj, a željeli bi upravo to. I to je smiješno.
Spomenik jest figurativan. Mislite li da ste njime uhvatili slojevitost svega onoga što je Franjo Tuđman značio i postigao?
Mislim da jesam. Bilo bi prenarativno da se on ide tumačiti dodatnim elementima osim sa- mim oblikom figure. A ta figura oblikovana je kao simbol slobode, okrenutosti izlasku hrvatskog naroda u prostor slobode u koji ga je vodio predsjednik Tuđman i simbol je radosti. Taj je kip i simbol nade u potpunu slobodu koja se još nije do kraja dogodila. Upravo to vidimo i u odnosu kritika prema ovom spomeniku, a ujedno i prema Hrvatskoj. Naša se zemlja mora osloboditi spona koje su je vezivale za narode koji su nam nanijeli velike nevolje. Oslobođenje, posebice u duhovnom smislu, jest ono što ovaj kip također izražava. Osim toga, kad se govori o toj slojevitosti... vidio sam i razmišljanja da tu nije u pitanju samo predstavljanje osobe, nego da je u prvom planu trebala biti sama institucija prvog predsjednika, ali moram sve podsjetiti da je i taj predsjednik ipak čovjek – Franjo Tuđman.
Tuđman je bio veliki ljubitelj umjetnosti. Poznavali ste ga. Mislite li da bi bio zadovoljan?
Budući da je bio poznavatelj umjetnosti, kulturan čovjek i znanstvenik, vjerujem da bi ovaj zahvat u gradu Zagrebu kao zahvalnost prvom hrvatskom predsjedniku i izraz radosti našoj slobodi, da je to moguće, doista pozdravio.
U komentarima se njegova desna ruka na srcu najčešće iščitava kao pripadnost HDZ-u i poziv na podjele u društvu, a neki su tome, kao i samom izgledu kipa, pripisali i elemente socijalističkog manirizma.
Socijalistički spomenici bili su drukčiji. Bili su okrenuti zemlji i materijalnim stvarima, vlasti, moći. Ovdje je riječ o drugoj vrsti shvaćanja umjetnosti i skulpture koja je okrenuta gornjim prostorima, prostorima ljubavi. I ta njegova ruka na srcu izraz je ljubavi. Dakle, neka se ljudi više ne drže te podijeljenosti u sebi, nego neka napokon zavole Hrvatsku. Neka i sami koji put stave ruku na srce.
Spomenike počinjete raditi 90ih. Što vas je navelo da Tuđmanu, Stepincu i Šušku napravite spomenike? Riječ je o narudžbi prihvaćenoj iz profesionalnih razloga ili iz osobnog uvjerenja?
Iz domoljubnih, nacionalnih razloga. Ja sam kao kipar uvijek bio svjestan da je kiparstvo umjetnost javnih prostora u koju od pamtivijeka ulaze spomenici i želio sam istupiti u javni prostor. To se dogodilo prvotno u Hvaru, mojem rodnom gradu, s vratnicama hvarske katedrale što je započeto prije 1990., a kasniji radovi poklopili su se s vremenom stvaranja slobodne države. Želio sam kao umjetnik svojim djelima pridonijeti uspostavi slobode pa sam se intenzivnije bavio javnim spomeničkim djelima koja sam uglavnom sva dobio na javnim natječajima.
Koliko su razlikuju rad i narudžba javne plastike u doba socijalizma i danas?
Onda su narudžbe išle preko Partije koja je o svemu odlučivala pa je valjda svojim miljenicima najradije davala te zadatke. Što, naravno, ne znači da to nisu bili dobri umjetnici, nego je, ako hoćemo pravedno govoriti, smisao tih pothvata bio upitan budući da je bila riječ o slavlju neslavnih pothvata. Danas slavimo slobodu.
Kako kao umjetnik gledate na uništenje brutalističke spomeničke baštine koje kao da se sramimo?
I bilo bi dobro malo se sramiti nekih od tih spomenika jer su i u kiparskom smislu mnogi loši i slave sumnjive stvari. No za umjetničku zaštitu jesam i smatram da bi ih se trebalo pohraniti kao što je to recimo učinila Mađarska.