Tata, ne lomi mi krila

Još od malih nogu budila se puna vedrine i s velikim srcem u tanušnom, sitnom tjelešcu uvijek bi hrabro koračala u novi dan hrleći, širom otvorenih očiju, k novim iskustvima, novim igrama, novim ljudima, uvijek nečemu novom što je palilo iskru ushićenja u njenom radoznalom, neutaživom umu i neumornoj duši. I nije marila ni za modrice, ni za krvava, razbijena koljena ni poderane haljinice i štramplice dok je žurno koračala u nove avanture otkrivanja svijeta. I iako joj svijet više nije izgledao tako interesantan jer je kroz sazrijevanje upoznala i tamnu stranu ljudske prirode i bolno, na svojoj koži osjetila da su drugi, koji s njom čak dijele istu ushićenosti spram novih saznanja i interesa, često opterećeni teškim bremenom iskustva ili zaraženi klicom straha, zavisti, ljubomore, pakosti i raznih drugih bedastoća i zločestoća, nikad, baš nikad nije dozvolila da ta malena hrabra djevojčica u njoj, koja je cijelim svojim bićem vjerovala u pravdu i dobro, pred ičim ustukne ili osjeti strah. I nikad nije prestala vjerovati u dobro u ljudima. I vodila se pri tom vrlo jednostavnom logikom. Prestati vjerovati u dobro u ljudima značilo bi pokleknuti pred zlom i priznati svoju slabost, priznati premoć i pobjedu zla, a to je nešto što ona jednostavno nikako nije mogla prihvatiti. I ma što se dogodilo, odnekud je znala, sve će na kraju ipak biti dobro. Nekako je ta spoznaja bila usađena duboko u cijelo njeno biće, u njenu dušu, u njeno srce, u njen um, iako nije znala ni otkud ni otkada. Vođena tom spoznajom, kroz sva je iskustva prolazila sa, za druge neuhvatljivom, lakoćom. I ovo jutro ustala je s lakoćom veselo se osovivši na noge iako je pred njom bio dug, i po svoj prilici, naporan, stresan dan, zahvalna na još jednom novom sunčanom ljetnom danu pred jesen koja se već tiho ali neumoljivo prikrada na prstima. Danas će pred izvršnim odborom predstaviti projekt na kojem je radila zadnjih šest mjeseci, projekt u koji je svih tih mjeseci utkala i po deset, dvanaest sati rada dnevno i cijelo svoje biće. O današnjoj prezentaciji ovisit će, mislila je s lakom zebnjom koju je tjerala od sebe kao zlu misao, hoće li projekt dobiti potrebna sredstva i hoće li ikada ugledati svjetlo dana. I ne samo to. Čovjek na kormilu istraživačkog odjela uskoro ide u mirovinu pa joj je ovo i izvrsna prilika da se izvršnom odboru još jednom prikaže u najboljem svjetlu i podsjeti ih zašto bi baš ona bila najbolji kandidat za to mjesto. Žustrim je korakom izišla iz zgrade uživajući u lahoru i svježini jutra. Ispred sebe ugleda djevojčicu koja se nekamo zaputila s ocem i koja mu nešto u zanosu veselo objašnjava. U djevojčičinoj ushićenosti i oduševljenju i kosi koja joj, dok govori, leprša lijevo-desno oko ramena i plećki poput krila, ugleda sliku sebe iz svojih dječjih dana i, gledajući tog razdraganog anđelka, oko srca je obuze neka toplina. Jutro je lijepo započelo. I dok je otključavala vrata automobila odjednom iza sebe začu povik: “Zar se tako izlijeće na ulicu? Koliko sam ti puta rekao da paziš? Što da je naletio kakav automobil?!” Zastade i okrenu se da vidi o čemu se radi i ugleda oca djevojčice kako, prvo problijedjelog, a zatim skroz požutjelog lica, ljutito vuče djevojčicu za kosu. Djevojčica uvrijeđena, ponižena, ranjena od čovjeka kojeg najviše voli, od svog heroja, bolno, neutješno, jecajući govori: “Ali zašto me vučeš za kosu, možeš mi fino reći...” Otac pusti djevojčičinu kosu i pogled mu se susrete s pogledom žene koja je stajala ispred auto- mobila, pogledom prodornim, prijekornim, osuđujućim, pogledom koji kod njega izazva prvo nelagodu, a onda ljutnju. Pa tko može voljeti ovo dijete više nego ja? Pa tko mu može željeti bolje nego ja, pomisli pod navalom krivnje, praveći se da ne primjećuje ženin uporan pogled. Ona na trenutak poželi reagirati, kazati nešto, utješiti djevojčicu. Kazati: Tata je pogriješio, dušo. I roditelji griješe. Iz straha. Iz ljubavi. Nije te htio povrijediti. Sve će biti dobro, ali pitanje ima li pravo umiješati se u odnos oca i kćeri, ima li pravo rušiti autoritet oca pred njegovom djevojčicom učini je nijemom. Obrisavši suze, djevojčica potrča prema parkingu, prema ženi koja je netom izašla iz automobila i baci joj se u grčevit, čvrst zagrljaj, bez riječi. Majka je pomilova po kosi i s puno nježnosti izljubi joj obraze. “Što je bilo, dušo, što si crvena u licu?” Djevojčica samo odmahnu glavom riješena da o svemu majci ne kaže ništa, rastrgnuta između osjećaja boli i poniženja i osjećaja krivnje. Žena iskoristi moment susreta majke i kćeri i vrati se nazad krećući se ravno prema ocu djevojčice koji je upravo bio krenuo u susret supruzi, prepriječivši mu put. Otac djevojčice okrenu glavu na drugu stranu da izbjegne pogled žene koja je bila svjedokinja nemile scene, scene njegove slabosti. Prije nego što se odlučno vrati do automobila ne osvrćući se, žena samo reče: “Ne lomite joj krila”, riječi mnogo blaže od onih kojih se pribojavao zbog žestine ženina pogleda, riječi koje ga svejedno gorko zabolješe. Vozeći prema poslu, nije prestajala misliti o djevojčici, njenom prvo vedrom licu i njenim očima punim ushićenja, a potom istim tim očima, netom kasnije, punima suza i boli, dubokog poniženja i razočaranja, u kojima je na trenutak potpuno nestalo svjetla. Ne lomite joj krila, stalno je ponavljala, ne lomite krila tom nejakom, krhkom, malom biću. Ne lomite joj krila. I onda joj odjednom pred očima sinu davno zaboravljena scena: Njen otac ozbiljan, mračan i ljut. Tražio ju je cijelo popodne svuda oko zgrade, u parku, u susjednoj ulici i dalje, u cijeloj četvrti i šire. Mislio je najgore misli, ledio se od straha užasnut najcrnjim slutnjama što joj se sve možda dogodilo. Nije ga nikada vidjela tako ljutog. Zapravo se ne sjeća da ga je ikad ranije i vidjela obuzetog ljutnjom. “Gdje si bila cijeli dan? Svuda sam te tražio.” Išla je do rijeke pa dalje preko mosta u dio grada u kojem nikad nije bila. Željela je vidjeti kakve su ulice i parkovi s one strane rijeke. Čula je da tamo ima puno mačaka i pasa. I puno dječjih igrališta. Ali nije mu smjela reći da je tamo bila. Rekao joj je da se ne udaljava od zgrade. Nikako nije shvaćala zašto. Ona je velika i zna se vratiti nazad kud god da ode. Nije više tako mala. Valjda vjeruje u nju. Ona je pametna. Ona može sve. Ona je neko tko može promijeniti svijet. “Išla sam preko mosta”, najzad reče. “Ali, rekao sam da ne ideš tamo. I opet kažem, ne smiješ ići tamo! Obećaj da nećeš ponovo ići tamo! I opet joj nije bilo jasno zašto.” “Ali, zašto?”, pitala je. “Zato što ja tako kažem. Dakle, hoćeš li opet ići tamo?” “Hoću”, odgovorila je odlučno, naučena da uvijek govori istinu, sad ona ljuta što otac ne shvaća da je velika, i pametna, i hrabra. Da treba vjerovati u nju. A onda joj je bljesnulo pred očima od boli. Boli prvog šamara. Nečeg za nju nečuvenog. Šamara koji joj je udario njen otac, otac čija je ljubimica bila. Šamara koji joj je još odzvanjao u ušima pa nije čula kako otac opet pita: “Hoćeš li opet ići tamo?” U glavi joj je samo odjekivala misao: “Tata, ne lomi mi krila.” Poslije ju je gledao s tugom i kajanjem i ona u svom slomljenom srcu za njega nađe samo samilost i sažaljenje.