Đ
akonat je u prvim stoljećima kršćanstva imao veliku ulogu u Crkvi i iz njega su proizašli i mnogi pape i veliki sveci, a najveći je procvat imao od 3. do 5. stoljeća – započinje priču o tom specifičnom pozivu u Katoličkoj crkvi, koji je tik do svećeničkog i koji mogu obavljati i laici, dr. Martin Vlaho, liječnik i jedan od prvih hrvatskih đakona koji je prije 23 godine zaređen u Njemačkoj. – Civili poput mene u svoje slobodno vrijeme rade koliko mogu. Cilj je da premostimo sakralna područja zvanjem i radnim mjestom – kaže on i navodi da je u svojoj liječničkoj čekaonici uz novine izložio i teološku literaturu, s kojom se mogu upoznati pacijenti dok čekaju pregled. Đakon, poput svećenika, može krstiti, vjenčavati, voditi sprovode, euharistijsko klanjanje, propovijedati… Ne može, bez svećeničkog reda, dakako, služiti misu i ispovijedati. – Nisam vodio statistiku, ali vjenčavao sam, krstio, vodio sprovode. Godišnje sam imao četiri-pet krštenja – kaže Vlaho, koji je prošli mjesec objavio knjigu „Đakonat u Katoličkoj crkvi“, u kojoj u jednom njezinu dijelu govori i o đakonicama (đakonisama), koje su se u javnost probile prije dvije godine, kada je papa Franjo spomenuo mogućnost zaređivanja žena za civilne đakonice i formirao komisiju koja istražuje njihovo djelovanje u povijesti. Na pitanje koliko su realne đakonise, dr. Vlaho nam je rekao da su u Njemačkoj, ali i Švicarskoj i Austriji, provedene ankete među đakonima te da pokazuju veliko zanimanje za to da se uvede ženski đakonat. – Razgovarao sam s mnogim ženama i nitko nema ništa protiv, dapače, svi su oduševljeni tom idejom. Poznati kardinal Martini, koji je bio protukandidat Ratzingeru, kaže da je nedvojbeno postojao ženski đakonat u prvoj Crkvi i da bi ga trebalo obnoviti. Mislim da je to vox populi ili znak vremena, ljudi danas kažu da žene moraju doći do neke druge uloge u Crkvi, a ovo je šansa. Jer žene već imenuju upraviteljicama u generalnim vikarijatima, zakladama, itd. Svi očekuju da se žene promakne u đakonice jer bi to bio vrlo važan korak za suvremenu Crkvu, da žene dođu do svojega dostojanstva i uloge u Crkvi – objašnjava dr. Vlaho.
Postojao je ženski đakonat
On to u svojoj knjizi potkrepljuje primjerom sv. Febe, za koju se drži da je bila đakonica, a spominje ju sv. Pavao u Poslanici Rimljanima, kada im „preporučuje Febu, sestru našu, poslužiteljicu Crkve u Kenhreji“. – U hrvatskom prijevodu Novog zavjeta riječ đakon prevodi se kao poslužiteljica, a tako i u Lutherovoj Bibliji. Riječ je očito o ženi koja ulaže svoj posjed i angažira se karitativno u kršćanskoj zajednici. Upada u oči da sv. Pavao ovdje upotrebljava riječ muškog roda, đakon ili diakonos, a ispred riječi stavlja ženski prefiks, ona – he, kao znak da je riječ o ženi, ali ne ženski sufiks, koji bi se mogao prevesti kao đakonica ili diakona (he diakonos). Iz toga poneki zaključuju da je Feba imala posebnu službu u Kenhreji, sličnu onoj muških đakona, da je bila u toj zajednici priznata i stajala pod vodstvom apostola Pavla“, objašnjava dr. Vlaho navodeći da crkveni spisi već u 3. stoljeću poslije Krista „Didascalia apostolorum“(Nauk apostola) označavaju da na čelu neke crkvene zajednice stoji biskup koji njome upravlja, pri čemu mu pomažu đakoni i đakonice. Dr. Vlaho kaže da nedvojbeno iz znanstvenih istraživanja i tumačenja starih crkvenih spisa proizlazi da je u prvim stoljećima kršćanstva postojao i ženski đakonat, i to i u Zapadnoj i u Istočnoj Crkvi. – Posvećivao ih je biskup polaganjem ruku kao i muške đakone. Ipak, nisu imale isti opseg djelatnosti kao muški đakoni, radi čega je ostalo mnogo otvorenih pitanja, na koja posebna stručna komisija koju je oformio papa Franjo sada traži zadovoljavajuće odgovore. U srednjem vijeku nestale su đakonice i đakoni u Katoličkoj crkvi kao samostalni stalež, a u Istočnoj Crkvi postojali su đakoni i dalje sve do naših dana, dok se đakonice tijekom srednjeg vijeka i ondje više ne spominju. Jedino je u Apostolsko-armenskoj crkvi bilo đakonica sve do u naše vrijeme – objašnjava dr. Vlaho navodeći riječi
Svi očekuju da se žene promakne u đakonice jer bi to bio vrlo važan korak, da žene dođu do svojega dostojanstva i uloge u Crkvi