Kome je Ivan Đakić zapravo uputio čestitku
Sudeći po medijima, najvažnija vijest ovog tjedna bila je nesvakidašnja božićna Facebook čestitka Ivana Đakića, sina višedesetljetnog HDZ-ovog saborskog zastupnika i čelnika HVIDRA-e Josipa Đakića. Objave mladaca na društvenim mrežama u zrelim društvima ne bi trebale biti udarna tema, no, iako slične gadosti viđamo i sponzorirane državnim novcem u manjinskim glasilima ili ih čujemo iz usta saborskih zastupnika, ovaj božićni izljev bezumne mržnje bio je posebno upečatljiv. “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja (…) Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” govori prorok Izaija. Božić je blagdan radosti, sjećanje na to da nas Bog nije zaboravio, šalje nam svog Sina da na sebi ponese grijehe svijeta i nezasluženo nas spasi, samo ako taj dar milosti prihvatimo i otvorimo mu se. Mir, blagosti i radost kroz stoljeća struje i kroz božićne običaje. Čak i onda kada ih se održava puko mehanički ili kada ih se pokušava iskomercijalizirati do kraja, svjetlo Božića za kršćane je naznaka spasa, za ostale najljepše civilizacijsko ozračje. To čudo mira, blagosti i nove nade, na dan kada se slavi po gregorijanskom kalendaru, Ivan Đakić čestita fotografijom na kojoj jedan čovjek drži odsječenu glavu drugog čovjeka. Prvi lik na fotografiji, sudeći po uniformi, slavi po gregorijanskom, ovaj kojem je odsječena glava po julijanskom kalendaru, konkretnije na slikopisu ustaša drži odsječenu glavu četnika. Tako valjda, po modernom običaju, pravi katolik čestita Kristovo rođenje pravoslavnom bratu, a obrnuta čestitka bi bio prizor na kojem julijanac drži odsječenu glavu gregorijanca. Otkinuti glavu neprijatelju bio je nekada simbolički vrhunac pobjede. Zato se i danas kaže – doći nekome glave. Perzej pozira podižući visoko Meduzinu odrezanu glavu, David pokazuje Golijatovu, a Herodijada svetu glavu Ivana Krstitelja. U suvremenom paradiranju s odrubljenom glavom neprijatelja ima nečeg mračno atavističkog, što je u evangeliziranim krajevima prevladano. Viđeno je u ratu u BiH od strane pripadnika Armije BiH, iz međunarodnog antifašističkog odreda “El Mudžahid”, a postupak koriste i danas islamski teroristi za tjeranje straha u kosti zapadnjacima. Uz fotografiju glavosjeka, Đakić jr. je napisao: “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan Božić”. Prijatelji su pod navodnicima, ili zato što misli na virtualne prijatelje (friends) s Facebooka, ili, vjerojatnije kako bi se naglasila ironija, jer u stvari nema prijatelja srbića, nego su oni samorazumljivo ne-prijatelji. Ako ih nema, a teško je nakon svega pretpostaviti da ih ima među prijateljima na društvenoj mreži koji mogu vidjeti njegove objave, kome je onda upućena takva čestitka? Očito nesrbićima, njegovim prijateljima na Faceu, koji tako mogu vidjeti njegovu dovitljivost i stav prema Božiću srbića. Dakle, srbići uopće nisu primarni adresat te poruke, jer da nije iscurila dalje izvan kruga njegovih pratitelja na društvenoj mreži, teško da bi došla do onih koje bi na primarnoj razini uvrijedila, zaplašila, ponizila. Zašto mladić, sin pretpotopnog saborskog zastupnika HDZ-a, stranke u koju je i sam iniciran, ima potrebu tako bogohulno, neljudski, morbidno pokazati ljudima koji mogu vidjeti njegov profil svoje neprijateljstvo prema srbićima? Ako to pokušamo interpretirati dobrohotno, iz perspektive mladenačkog bunta prema roditeljima, on to čini upravo zato što mu stranka i tata kao njen saborski zastupnik u očima javnosti jedu nekim (veliko)srbićima iz ruke. Bolje bi bilo da je na čestitku, umjesto te svetogrdne gadosti kojom vrijeđa sve kršćane, stavio primjerice fotomontažu Pupovca kako mu drži očevu glavu ili kako se tata, s ostalima iz partijske vrhuške najdražem koalicijskom partneru drži za skut. Josip Đakić je, kao predsjednik najbrojnije braniteljske organizacije HVIDRA-e, prije dva mjeseca igre ratnih vojnih invalida prebacio iz Vukovara u Makarsku zbog prosvjeda kojeg je na taj dan najavio gradonačelnik Penava, a koji je jako ljutio Pupovca. Kad se sve sleglo pokazalo se da je paranoja čelnika HDZ-a oko vukovarskog prosvjeda bila potpuno neopravdana i da iza njega nije bilo nikakve mračne urote već da je bio ono što i najavljeno – vapaj za procesuiranje ratnih zločinaca i rješavanje sudbine nestalih. Ljaga koju je vodstvo HVIDRA-e tada sebi nanijelo, teško će se sprati. Josipu Đakiću je lani, primjerice, omiška HVIDR-a oštrim otvorenim pismom uskratila pravo da govori u njihovo ime nakon što je podržao Istanbulsku konvenciju. Da kojim slučajem Bruxelles naredi vraćanje na julijanski kalendar, nemam nikakve sumnje da bi ćatolički HDZ to pokorno odradio, kao i Istanbulsku i Marakeš, a Đakić bi to revno progurao kroz HVIDR-u, pa bismo slavili Božić kad i srbići. HDZ-ova većina, koju u Saboru neupitno podržava i Đakić, podržava financiranje tjednika Novosti, Pupovčevog privatnog postferala, ekstremnog političkog lista pod krinkom časopisa nacionalne manjine, čiji se niz naslovnica poetički ni po čemu ne razlikuje od monstruozne božićne čestitke mlađeg Đakića. Možda bi ga oni i mogli zaposliti kao novinara, ne samo zbog slične poetike, već jer su već udomili neke koji su u mladosti javno, u tiskanim tekstovima iskazivali divljenje Maksu Luburiću, a onda postali veliki egzorcisti ustašluka u Hrvatskoj na Pupovčevoj uzici. O proustaškim eskapadama u zreloj dobi kasnijeg počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske da i ne govorimo. HDZ-ova vrhuška titra Vučiću, trpi izravne uvrede nekadašnje Šešeljeve desne ruke na hrvatskom tlu i ne samo njegove već i njegovih emisara, od Vulina koji blaženog Alojzija Stepinca u Hrvatskoj naziva “ustaškim vikarom” do Miodraga Linte koji svečanost dodjele Privrednikovih stipendija mladim Srbima u Hrvatskoj usred Zagreba koristi za popovanje najpametnijim školarcima kako je hrvatska ustaška država i onda po povratku u Beograd slavodobitno kači na Facebook profil kako je hrabro istupio usred ustaškog Zagreba. Hrvatska država je prečesto majka velikosrbima i jugoslavenima, a maćeha brojnim svojim građanima srpske nacionalnosti koji žive daleko od Pupovčevih domjenaka, Tesla banke i finih zagrebačkih restorana. To je današnji HDZ – ustaško junačenje po društvenim mrežama u ograničenom krugu “prijatelja”, a kukavno podilaženje velikosrbima po briselskom diktatu u stvarnosti. Slučaj bogohulne, morbidne “čestitke” Kristova rođenja ljudima koji ga slave po drugačijem kalendaru trebao je, prije svega, biti predmet društvene osude, možda i psihijatrijske intervencije, zasigurno i povod za nuđenje duhovne pomoći mladoj osobi, za koju još ima nade. No ispao je povod za još jedan obred brzog samoodricanja (fascinantno je kako se pamet ljudima munjevito prosvijetli čim ih se uhvati na nedjelu), izlaska iz voljenog HDZ-a, očinskog odricanja od sina i javnog priznavanja odgojnog neuspjeha za račun partije, demonstracije državne sile policijskim privođenjem s lisicama, što je potpuno nerazmjerno djelu – statusu na društvenim mrežama, koliko god ogavan bio. I što je, znakovito, ovaj nemili slučaj poslužio je kao dobrodošao povod za najavu represije, što se da iščitati iz reakcije premijera Plenkovića: “Mi smo i kao stranka i kao Vlada osudili to ponašanje, vidite da su nadležne institucije pokrenule odgovarajuće aktivnosti i postupke. To je za najoštriju osudu, a on je istupio iz HDZ-a. Ja to i osobno osuđujem, a zakonski okvir će biti u planu zakonskih aktivnosti za ovu godinu”. Kakav zakonski okvir, ako je ovakva djela moguće sankcionirati i po postojećem zakonu? Je li ovo najave gušenja slobode govora pod krinkom borbe protiv govora mržnje? Za zabavni epilog cijele priče pobrinuo se Milorad Pupovac. “Ovakve poruke su moguće jer oni koji bi trebali osuđivati ne osuđuju ih. Naprotiv, iz stranaka ima onih koji ohrabruju ovakve poruke. Uključujući stranku s kojom smo mi koalicijski partneri”, rekao je Pupovac i naravno, ostao i dalje u koaliciji s vladajućom strankom. Zato dragi srbići zapamtite kako je glas za Pupovca glas za Đakića, a vi dragi hrvateki da je glas za HDZ glas za Pupovca. Imajući sve to u vidu, više nije jasno tko tu drži čiju glavu.
Bolje bi bilo da je na čestitku, umjesto te svetogrdne gadosti kojom vrijeđa sve kršćane, stavio primjerice fotomontažu kako se tata, s ostalima iz partijske vrhuške najdražem koalicijskom partneru drži za skut