Š
ime Strikoman ima razloga za zadovoljstvo. Ove godine proslavio je 50 godina s kamerom, 18 godina milenijskih fotografija koje su prerasle u trend i brend, 18 godina Vodičkog festivala žudija, koji je nadrastao Vodice, i 20 godina Terre Croatice, projekta kojim promiče nevidljive, skrivene vrednote i ljepote naše domovine! Impresivne brojke kriju jedinstvenu karijeru ovog akademskog filmskog snimatelja, svestranog likovnog umjetnika, fotografa, redatelja, producenta, izdavača... Kako je moguće da jedan čovjek praktički ni iz čega stvori tri velika projekta, izda 14 knjiga Terre Croatice, istodobno osmisli i fotografira 654 milenijske fotografije u 215 gradova i na njima okupi ukupno više od pola milijuna ljudi te izazove pravu pomamu za domaćinstvom Festivala žudija koje je “rasprodano” sve do 2054. godine, postalo nam je jasno tijekom razgovora sa Šimom Strikomanom. Odgovor je, naizgled, vrlo jednostavan: moguće je, kada se čovjek rodi za ono što radi i u svakom trenutku u tome uživa. Mali Šime Strikoman u fotoaparat se zaljubio i prije nego što ga je vidio. Vidio je uređaj koji je služio za povećavanje i odlučio kupiti fotoaparat. Cijelog tog ljeta 1968. 11-godišnji Šime prodavao je školjke na vodičkoj rivi i kupio svoj prvi fotoaparat, Smenu 8. – Sjećam se, stajao je 12,5 dinara. U Šibeniku sam kupio taj fotoaparat i u OŠ Vodice odmah se upisao u fotoklub. Vodio ga je nastavnik Engels Alfirev. Prve korake napravio sam pod paskom znalca, ali već u šestom-sedmom razredu sve sam svladao i postao onaj koji vodi fotografe. U osmom razredu na općinskom nivou počeo sam dobivati nagrade – početak je fotografsko-filmske priče Šime Strikomana. Kao dječak bio je i član Vodičke glazbe, tu je upoznao i suprugu Editu, a zahvaljujući glazbi došao je do spoznaje da se u životu želi baviti – snimanjem. – Nastupali smo na Dječjem festivalu u Šibeniku i tada sam prvi put kameru vidio uživo. Odmah sam poželio biti profesionalni snimatelj – kaže Šime. I uspjelo mu je. Nakon srednje elektrotehničke škole u Šibeniku upisao je kameru na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, kod profesora Nikole Tanhofera i diplomirao televizijsko i filmsko snimanje. Ostvario je svoj san. – Imao sam sreću pa me na Akademiji zapazio Branko Schmidt. Prvi sam u svojoj generaciji odmah počeo snimati filmove. Prvo je bio jedan kratki dokumentarni film “Dan za noć” pa “Rano sazrijevanje” Marka Kovača, potom “Za prošle dane” Pište Bačića, za koji sam čak dobio nagradu Sedam sekretara SKOJ-a – kaže Strikoman. Prvi profesionalni film “Hildegard” snimio je 1982. kao direktor fotografije. Glumili su Fabijan Šovagović i Ivo Gregurević. – Iako sam puno radio kao snimatelj, na poziv sam počeo raditi i za Polet kao fotoreporter, a to je bilo u zlatno vrijeme Zorana Franičevića. Polet je bio jako popularan među mladima u Hrvatskoj i to mi je stvorilo status fotografa, iako sam i snimatelj i direktor fotografije – kaže Strikoman. U to je vrijeme snimao je dokumentarne i igrane filmove, radio kao fotoreporter i često putovao u Dalmaciju, najviše zbog turističkih filmova. Zanimalo nas je zašto se odlučio sa suprugom iz Zagreba vratiti u Vodice. – Počele su pripreme za snimanje filma “Sokol ga nije volio” Branka Schmidta. Nadao sam se da ću ga ja snimati, ali rekao mi je da sam premlad. Nakon toga, supruga i ja odlučili smo da nam stalno mjesto boravka bude u Vodicama. To je bilo 1984. Smatrao sam da nije bitno gdje spavam, bitno je gdje radim, a radio sam svugdje i putovao sam mnogo. Tu sam rođen, tu pripadam, vezani smo za Dalmaciju, Šibenik i Vodice. To je meni iz Zagreba sve izgledalo prelijepo: snimaš, radiš, a kad dođeš doma, šetaš se po rivi. Zbog te odluke nikad nismo požalili – kaže Šime Strikoman. Bio je tražen, i dalje je radio mnogo. Radio je i za Hrvatsku televiziju kao dopisnik iz Šibenika, ali i kao snimatelj u dokumentarnim filmovima. Osim toga, 1985. pokrenuo je Televiziju Vodice koja se dokazala u ratu kada su odašiljači HTV-a uništeni. Oni su program preuzimali preko satelita i odašiljali na svojem području, a ujedno su radili i svoj program. Šime Strikoman bio je glavni urednik. – Okupio sam mlade ljude, stvorila se jedna respektabilna ekipa, a jedan od njih je i Zoltan Kabok. Radili smo u nemogućim uvjetima, ali pomagali smo ljudima, imali smo čak i školski program za djecu koja su bila u skloništima – prisjeća se Strikoman.
Snimio i desetke filmova
U ratu je snimio i na desetke filmova s pokojnim redateljem Dominikom Zenom, Vinkom Brešanom, Vladimirom Tadejem... Tadej mu je 1997. ponudio da bude direktor fotografije filma i serije “Kanjon opasnih igara”. – Napravili smo taj spektakularni film i to mi je bio dotad najkompliciraniji projekt – tvrdi Strikoman koji je oduvijek želio biti svoj, odnosno nije želio čekati pozive, nego je maštao kako će sam sebe zaposliti. Tako je 1998. nastao izdavački projekt Terra Croatica. – Puno sam radio s turističkim zajednicama i smatrao sam da atraktivnijim pristupom možemo prikazati svoje vrednote koje danas dolaze do izražaja, a ja sam ih otkrivao još prije 20 godina – dodaje. Počeo je od vodičkih žudija kojima je posvetio prvu Terru Croaticu. – Prije toga ti su običaji bili skriveni u crkvama i nitko se njima nije ponosio. Svi su bili zatvoreni u svojim župama. Terra Croatica u početku je obrađivala te crkvene procesije u kojima ima puno ljudi u prekrasnim ambijentima. Na primjer, u Rogoznici su na brodovima Gospine slike, a ljudi plivaju uz te brodove, to je tako slikovito i zanimljivo. Kada bi te iste slike došle primjerice iz Španjolske, onda bismo im se svi divili, a ovako, zato što su naše, nitko ih i ne vidi. Mi prije 20 godina, kada sam ih ja među prvima počeo otkrivati, takve stvari nismo prepoznavali, ali sada se to promijenilo i to je izvrsno – kaže Strikoman. Dosad je izdao 14 knjiga o liturgijskim običajima Sinja, Dubrovnika, Korčule, Požege, Kutjeva, Pleternice, Murtera itd. Cijeli komplet otkupila je Nacionalna biblioteka Francuske u Parizu. Bavio se uglavnom tim velikim scenama kada je odlučio obilježiti prijelaz iz drugog u treće tisućljeće, trenutak čiji smo bili suvremenici. Odlučio je napraviti samo jednu milenijsku fotografiju koja će ovjekovječiti ulazak Vodica u treće tisućljeće. – Tko može bolje obilježiti prelazak u treći milenij od ljudi? Pozvao sam ljude da se okupe na trgu u Vodicama i na prvo snimanje došlo ih je 1036! – kaže Šime. Tada nije ni slutio da će milenijska fotografija snimljena 5. 11. 2000. zakotrljati toliku lavinu. Mediji su ga pratili i dali mu vjetar u leđa. Poziv je uslijedio praktički odmah. – Zvali su me iz Šibenika. Htjeli su fotografijom obilježiti postavljanje spomenika kralju Petru Krešimiru IV. Pala mi je na pamet ideja da pozovemo Krešimire i Krešimirke. Organizirala se kampanja, radiopostaje bile su uključene, snimio se jingle i javilo ih se stotinjak – prisjeća se Strikoman. Druga milenijska fotografija snimljena je u veljači 2001. Treća se dogodila ubrzo, na poticaj novinara. – Igor Mirković molio me da za njegovu emisiju napravimo prilog o snimanju milenijske fotografije. Iskoristio sam priliku i organizirao snimanje treće milenijske, opet na temu žudija o kojima sam izdao Terru Croaticu. Pozvali smo ih i došli su žudije iz Vrlike, Metkovića, Šepurina, Murtera, Tisnoga i Vodica – kaže Strikoman, koji ni tada još nije slutio da će milenijska fotografija postati njegov brend i da će ta treća, sa žudijama, iznjedriti Festival žudija, koji je postao međunarodni i danas okuplja 40-ak grupa. A nastao je spontano. Nakon treće milenijske fotografije sa žudijama Šimu je nazvao Marko Marušić iz Vida – nećete vjerovati, ali to je onaj iz Zetovske ulice o kojemu smo pisali prije nekoliko mjeseci – i pitao ga kad će se opet okupljati žudije jer i Vidonjci žele sudjelovati. – Tako smo mi počeli s okupljanjima na Uskrsni ponedjeljak u podne i malo pomalo u prvih šest