GODIŠNJE SAM 200 DANA NA PUTU. I ZBOG TOGA MO
nastavak s prethodne stranice >> krenuo s njima. Krenuli smo na Sljeme, pa zatim na Ravascletto... i tako je počelo. Sa šest sam počeo skijati, s osam sam se već natjecao. Sjećam se da sam 1981. godine, s osam godina, prvi put došao na Hintertux i to u srpnju, nakon škole. Kasnije će to biti naša kockasta skijaška baza. Počele su cicibanske utrke, pa pionirske, pa sve do FIS-ovih. Bilo je to doba - a traje i danas buvljaka ispred Doma sportova. Tamo su mnogi nabavili ili prodavali skije. Kultno mjesto svih rekreativaca prije nego što su se pojavile sportske trgovine kakve danas poznajemo. – Ne sjećam se je l’ tata prve skije nabavio tamo na buvljaku, ali smo preko kluba nabavljali Elanove skije. RC model bio je tada hit. Prošao sam cijelu njihovu garnituru. Imao sam tad u podrumu u kući malu radionicu - stol za uređivanje skija, alat, lampu, vosak, peglu... – priča Pavlek. U reprezentaciji bivše države bio je jedini natjecatelj koji nije bio Slovenac. – Janez Slivnik je u to doba bio dobar, danas je on trener austrijskih veleslalomaša. I Peter Pen je moja generacija, kao i Špela Pretnar, Urška Hrovat... Nešto stariji bio je Jure Košir, tu je i Matjaž Vrhovnik. A onda je počeo - rat. Nakon toga, Pavlek je karijeru proveo - sam. – Bila su to takva vremena. Kad je bilo nešto novca, Slaviša Weiner išao bi sa mnom na utrke. Ali, bilo je nemoguće sam postići vrhunski rezultat. A ja sam sve radio sam. Vozio auto, recimo do Francuske. A onda sastanci, organizacija treninga, uređivanje skija, sve to čovjeku oduzima vrijeme i fokus koji mu treba za utrke. Možeš doći do neke razine, ali na vrh, to je nemoguća misija. Ne možeš sam! Pa ja sam znao dnevno po pet sati voziti auto, a onda još pet sati uređivati skije. Kažem, za mene je to bilo nemoguće.
Trošio novac koji nisam imao
Veleslalom je bio njegov forte. Najveći doseg bilo mu je 21. mjesto na SP-u u Sierra Nevadi, 27. na OI u Lillehammeru gdje je nosio i hrvatsku zastavu na otvaranju i zatvaranju ZOI, a u Kranjskoj Gori na Svjetskom kupu nedostajala mu je 21 stotinka za drugu vožnju. – Karijera mi je bila odlična škola. Odlična pretpriprema za posao koji sam nastavio 1998. godine, kad sam preuzeo brigu o hrvatskom skijanju. Poznavao sam sve. Sva skijališta, menadžment, industriju, ljude, imao kontakte. Praktički sam se školovao na vlastitoj koži. Vratit ćemo se na trenutak na prvi nastup Hrvata na skijalištima. Pod svojom zastavom. – Slovenci su 1991. godine, raspadom bivše države, vrlo brzo uspjeli dobiti priznanje FIS-a, početkom studenoga 1991. godine. Nama Hrvatima to nije uspjelo. Utrke su se održavale, a nama su rekli da moramo nastupati pod zastavom Jugoslavije, da kraj imena piše JUG. A to nije dolazilo u obzir! Meni je tad bilo 18 godina, trenirao sam cijelu godinu, trošio novac koji nisam imao, i onda sam shvatio da ne mogu nastupati na utrkama. Jer za nastup pod JUG nisam htio ni čuti. I što sad? Sjetim se ja, imao sam neku knjižicu s kontaktima FIS-a i u njoj sam pronašao kućni broj predsjednika Marca Hodlera. Sjećam se, bili smo na utrci u Kranjskoj Gori, i ja sam prije sastanka, u 19 sati, otišao na govornicu u hotel Špik, ubacio par kovanica i nazvao predsjednika FIS-a izravno doma. Javila se njegova supruga, predstavio sam se, rekao da ga trebam i dala mi ga je na telefon. Objasnio sam mu brzo svoju priču. Rekao mu da su Sloveniju priznali, Hrvatsku nisu, no da mi ne možemo nastupati za JUG jer oni granatiraju našu zemlju. Da mi sportaši treniramo cijelo ljeto i jesen, a sad ne možemo nastupati. Sjajno je Hodler, inače veliki gospodin, član MOO-a, u tom trenu reagirao. Pitao me jesam li član nekog kluba. Ja sam potvrdio. I rekao mi da Hrvati, što je drugo jutro potvrdio i telefaksom, mogu nastupati pod zastavom svoga kluba. Ja sam nastupio drugi dan pod oznakom “MED” – Medveščak. I s tom sam potvrdom išao neko vrijeme na utrke, sve dok Hrvatska u siječnju 1992. godine nije priznata. Eto, i snalažljivost je bila važna stvar. Jedan telefonski poziv s govornice hotela i susretljivost gospodina Hodlera pomogla nam je– priča Pavlek. Kosteliće je prvi put sreo na snijegu. A gdje drugdje? – Mislim da je bila 1989. godina kad sam upoznao Gipsa, Ivicu i Janicu. Na Kaprunu. Počeli smo se više sretati nakon Ivičina ulaska u FIS sustav 1994. godine. Vidio sam tada da oni rade vrlo dobro. Uskoro, 1997. godine, shvatio sam da ja više ne mogu dalje. Leđa i hernija diska otežavali su mi sav trud, a ni recept sam-svojmajstor nije donosio napredak. Gips me tada zamolio da preuzmem brigu o hrvatskom skijanju i Janici i Ivici. Karijeru sam za- vršio u Naganu na Olimpijskim igrama, imao sam 25 godina i čim sam nakon ulaska u cilj ostavio skije, počeo sam raditi na organizaciji. Dogovarao sam opremu i sponzore. Prvi sponzor bio nam je upravo japanski Mizuno. Tek sam potkraj travnja bio i službeno imenovan.
Poziv Igora Štimca
Skijanje je u to doba bilo na marginama. Kako ste pronašli sponzore? Jasno, kasnije će se sami lijepiti uz olimpijske medalje, no na početku? – Imao sam neke privatne kontakte, neke poslovne. Relativno smo brzo posložili stvari, bilo je najvažnije uvjeriti javnost u potencijal Janice i Ivice. Nisu tad imali bodove u Svjetskom kupu, ali jesu medalje s prvenstava mladih. Godine 1998. uspio sam zatvoriti proračun za prvu sezonu i od tada do danas sve koji su u reprezentaciji Savez sto posto financijski pokriva. Vizija je od početka bila dovesti Janicu i Ivicu na sam vrh. Naravno, ne mogu tvrditi da sam ja te 1998. godine očekivao da će Kostelići osvojiti 10 olimpijskih medalja i četiri velika Globusa, ali vjerovao sam da će napraviti nešto veliko. Inače to ne bih radio. Moja je vizija bila da paralelno, uz njih, povučemo i generaciju mladih, Nika Fleiss, Ana Jelušić i Natko Zrnčić Dim bili su ti perspektivni klinci – govori Pavlek uoči izvlačenja startnih brojeva za slalom u Adelbodenu. Takvom sportskom menadžeru otvarala su se mnoga vrata. Spominjalo se čak i mjesto glavnog tajnika HNS-a. No, Pavlek nikad nije otišao u te vode. Više od dvadeset godina direktor je Hrvatskog skijaškog saveza. Preneseno, prvi i najvažniji operativac, broj jedan. – Igor Štimac je svojedobno sa mnom kontaktirao kad je bio kandidat za preuzimanje HNS-a. Bilo je tu mnogo sportaša, eto čak i Blanka Vlašić pitala me za savjet, da im pomognem u karijerama. Bilo je i drugih poziva, no nikad ih nisam prihvatio. Možda bih financijski bolje prošao, ali sam sve odbio. Jer, ja sam cijeli život vezan uz skijanje, a moj je raspored jednostavno toliko pun da ništa drugo ne stižem. I to ne bih mogao dovoljno dobro obavljati. Eto, sada, nakon odlaska Ivice Kostelića, imam novi cilj. Moj izazov su da hrvatsko skijanje i Snježna kraljica idu dalje. Vidio sam da se stvara dobra generacija. Zubčić, Vidović, braća Kolega, Rodeš, Leona, Ida... Oni su mi motiv da guramo dalje i postignemo novi ozbiljan rezultat. Kad su prošli vikend trojica naših ušla u drugu vožnju sljemenskog slaloma, slavio sam to s istim žarom kao kad su Janica i Ivica osvajali olimpijske medalje. Koje su konačne ambicije?