PRVA NAGRADA BBC-ja Najbolju europsku radiodramu pisala sam iz sluđenosti situacijom u svijetu
Jasna Mesarić Radiodramom “Munch i Munch – diptih” pomela je jaku konkurenciju iz zemalja poput Njemačke u kojoj 15 radija emitira drame
U Londonu je u nedjelju u Radio Teatru uglednog BBC-ja objavljeno da je radio drama “Munch i Munch – diptih” autorice i redateljice Jasne Mesarić proglašena najboljom europskom audiodramom u 2019. godini.
Riječ je o drami nastaloj u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija koji se proteklih desetljeća nadobivao međunarodnih nagrada, ali nagrada iz ruku BBC-ja posebno raduje. Nagradu su u Londonu primile urednica Katja Šimunić i tonska majstorica Marija Pečnik Kvesić. Glazbena dramaturginja drame bila je Franka Meštrović, vokal Berislava Vulina, a glumci Livio Badurina, Tomislav Martić, Sreten Mokrović, Lela Margitić, Alen Šalinović i Antonija Stanišić Šperanda. Londonske nagrade za audiodrame dodjeljuje BBC s Društvom autora i Savezom književnika Velike Britanije, a dramu Jasne Mesarić inspiriranu poznatom slikom “Krik” Edvarda Mun- cha nagradili su jer je to “hrabar i siguran audioportret koji živo prikazuje bit protagonističkog iskustva”. Autoricu i redateljicu drame Jasnu Mesarić pitali smo o kakvoj se tu nagradi radi.
– BBC ima veliku produkciju radijskih i dramskih programa na BBC-ju 4 i BBC-ju 3 te jako puno kategorija za nagrade. Ove je godine prvi put uvedena nagrada za najbolju europsku audiodramu. U užem izboru su uz nas bile i emisije iz Rumunjske i Irske – veli Jasna Mesarić.
Posveta Munchovu ‘Kriku’
A zašto je baš njena drama dospjela u konkurenciju BBC-ja?
– Dramu smo završili prije godinu dana. U drugom mjesecu selektirana je za naš festival Prix Marulić koji je lani imao dvadeset i drugo izdanje. Drama je bila na Maruliću, prevedena je na engleski, ali nije naročito prošla. Nije bila čak ni u prvih pet. Kako je bio otvoren poziv za najbolju dramu BBC-ja, a tekst je bio preveden, nije bilo nikakvih troškova pa se u London poslala emisija i tekst – kaže J. Mesarić. Pitamo kako je došla do Muncha kao teme?
– Kako smo svi izbombardirani i sluđeni od ove situacije u svijetu, pojavio mi se Munchov “Krik”, taj nijemi krik čovjeka iza kojega je plamen. Munch je živio krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Norveškoj gdje je vladalo siromaštvo, a bližio se i Prvi svjetski rat. Počela sam istraživati o Munchu. Gledala sve njegove slike, a ima ih 1500... Bio je siromašan, stalno se seljakao, odrastao je u strogoj obitelji. Bio je mučan karakter sam sebi. U drugoj polovici života konačno je počeo i prodavati svoje slike. Kupio je kuću u jednom fjordu i onda ih u velikom dvorištu poslagao slike po snijegu. Prijatelj ga je pitao zašto ih je stavio van, a Munch je rekao: “Neka se čeliče, to su moja djeca.” Na osnovi gledanja njegovih slika i potpuno osobne impresije te čitanja njegovih dnevnika i pisama, pokušala sam naći nešto što nije vjerna biografija. Ne volim tzv. objektivne biografije koje su samo podaci. A kada se i naprave, to je mišljenje autora biografije o nekom liku. Nisam htjela to jer svatko može imati svoje mišljenje o bilo kojoj osobi ili pojavi – veli J. Mesarić.
– Zadržali smo se samo na zvučnoj impresiji nekih momenata koji su kod njega bili bitni. Ni kod glumaca nemamo narativnu liniju, a nemamo ni dramaturšku jasnoću. Drama je sastavljena od zvučnih impresija od kojih slušatelj, ako ostane do kraja, dobije neku sliku. To su slike koje smo ponudili slušatelju stvarajući ih od vlastitog dojma – veli J. Mesarić koja je zadovoljna odjekom nagrade u Hrvatskoj.
– Ipak je to BBC koji se i kod nas slušao u Drugom svjetskom ratu. Nama je strast raditi na Radiju. Sreća je kada radiš što voliš – veli J. Mesarić.
– Za ovu dramu nisam radila klasični tekst. To je bio scenarij oko kojega smo se zbilja potrudili. Kada se cijela ekipa zaigra, onda to nema kraja. Ali teško je doći do krajnje istine – tvrdi J. Mesarić. A koliko forma radiodrame danas uspijeva konkurirati novim medijima?
Usamljenici kontra tradicije
– Danas imamo vizualni svijet. On je lagan za apsorbiranje. Televizija, tableti... Radio je kao i klasična muzika, jazz ili poezija. Zahtijeva koncentraciju kao i čitanje knjiga. Mi imamo samo HRT-ov dramski program koji proizvodi drame i dokumentarce, eksperimentalne stvari i sve to valjda ima svoju publiku. A BBC ima ogromnu tradiciju. U Njemačkoj 15 radiostanica ima svoje radiodrame. Kolega mi je pričao da su jedne godine u Berlinu imali jumbo plakate s urednicima dramskog programa. To je tamo standard. A mi smo još malo u zaostatku, što ima i prednosti i mana. I radio ima prednosti jer nije u prvom planu. Kada si eksponiran, bez obzira na profesiju, ti postaješ žrtva te profesije i gubiš identitet. Servisiraš publiku za koju ne znaš koja je i sve to utječe na čovjeka. Mi smo sretni što smo tu izolirani u toj nekoj tišini doma, izoliranosti studija i montaže. Što nemamo nikakav diktat da se nekomu svidimo i da budemo komercijalni. Zaista imamo umjetničku slobodu, a to je jako dragocjeno.
MUNCH JE BIO MUČAN KARAKTER, A NJEGOV “KRIK” DOBRO OPISUJE DANAŠNJI SVIJET RADIO ZAHTIJEVA KONCENTRACIJU KAO ČITANJE KNJIGA ILI SLUŠANJE JAZZA