Ako dođe do nove utrke u naoružanju, to sigurno više neće biti hladni rat
Uprvoj polovici mandata Donald Trump pokazao je zavidnu sposobnost rušenja zatečenog međunarodnog poretka, a da na ruševinama (još) nije podigao nikakvu zamjensku konstrukciju koja bi svijet činila sigurnijim. Njegova je deviza da novo vrijeme počinje s njim; ona otkriva – zapravo, potvrđuje – golemu narcisoidnost koja upravlja američkim predsjednikom, nevjerojatni nacionalizam koji bi trebao ravnati američkom državom i silni voluntarizam koji bi trebao vladati ostatkom svijeta, sve u službi Amerike. Sve je više dokaza da tamo gdje Trump vlada, pregovori ne rastu: on je i Rusiji nametnuo svoju odluku, koju ni drugima nije uvjerljivije objasnio, kao ni Iranu ili Kini prije toga. Ni Amerikance ne uspijeva uvjeriti da će ih zidom na granici spasiti od invazije s juga. Njegovu metodu kritičari zovu „diplomatskim vandalizmom“. Sebičnost postaje temeljni kriterij odlučivanja, ako ga ne ublaže američke demokratske institucije koje u predsjednikovim improvizacijama počinju prepoznavati opasnosti za vlastitu državu, a ne samo za druge zemlje. Vrijeme altruizma nije postojalo u svjetskoj politici ni prije Trumpa; i kad je išla u rat za druge, Amerika je prvenstveno ratovala za sebe i za svoje interese, za ideje koje ona predstavlja u svijetu, ali i za svoju dominaciju u međunarodnim poslovima. Vladala je, ipak, stanovita ideja solidarnosti, barem unutar država koje su imale podudarne gospodarske interese i zajedničke političke vrijednosti. S Trumpom i takva solidarnost kopni. Otkako se u Bijeloj kući svako jutro na apotekarskoj vagi mjeri što je dobro za Ameriku, dolaze otuda računi koje bi mogli i drugi skupo plaćati. Jer, u Ovalnome uredu pospremanje nije počelo od namještaja ni od igračaka; prvo su u peć bačeni neki strateški dokumenti, sudbonosni za očuvanje (zdravog) života na planetu, a sad se u hladnjak stavlja i ugovor o zaštiti od nuklearnih raketa. Iz žutoga, na koji je svijet navikao u vrijeme hladnoga rata, razina opasnosti prelazi u crveno; večer ne zna što donosi novi dan.
Putinovi asovi nafta i plin
Samouki političar i državnik bez iskustva navalio je ljubomorno na trofeje koje je naslijedio od svojih prethodnika pa ni prema najvećem republikanskom predsjedniku poslije rata Ronaldu Reaganu nije blag kad njegov povijesni ugovor s Gorbačovom o ograničavanju utrke u naoružanju stavlja pod sumnju da omogućuje stratešku prednost Putinovoj Rusiji. Nije ni dalje sasvim razvidno što je lice, a što naličje u njegovim sukobima s Moskvom, je li sve čisto u njihovim odnosima ili postoje i neke nepoznate, a opasne tajne, bilo privatne, bilo političke, koje ih privatno vežu, a javno konfrontiraju. Putinova vladavina odgovara modelu koji je Tocqueville zvao demokraturom, autoritarnom demokracijom u kojoj vlada kult pojedinca i u kojoj postoji više stranaka, ali samo jedna i ista uvijek pobjeđuje. Kod Putinove se demokracije radi o „koktelu religije i nacionalizma“, kod Trumpa o mješavini individualizma i oligarhije, dvije američke slabosti koje se razvijaju do paroksizma. U vrijeme komunizma američko-ruske suprotnosti bile su nepremostive, na ideološkim su se sukobima formirali politički i vojni blokovi, koji su jedni drugima radili o glavi. Previše je bilo oružja da bi u pravome ratu ijedna strana mogla pobijediti: Zapad je oko Amerike i s razvijenijom polovicom Europe, kao s jakom kartom, formirao blok koji je dominirao gospodarski i politički; Istok se konstituirao oko Sovjetskoga Saveza, sa satelitima koje je priveo kao ratni plijen, sa slabijim nuklearnim mačem u ruci, opasnim za obje strane, i s diktaturom koja je bila opasnija za vlastite građane. Na oštroj crti razdvajanja nastao je hladni rat, kao neki supstrat između pravoga rata i nesigurnoga mira. Ratni saveznici postali su tvrdi poslijeratni protivnici, pa i neprijatelji, u pojedinim razdobljima kad se činilo, kao u kubanskoj krizi, da samo čudo može spasiti svijet od nuklearne katastrofe. Konfrontacija je najprije bila ideološka, jer je trebalo dokazati da socijalizmu pripada budućnost, odnosno pokazati sve prednosti kapitalizma, zatim vojna, jer je sila konačni zakon politike konfrontacije, i na koncu gospodarska, jer je skupi sistem blokovskoga natjecanja trebalo servisirati. Padom komunizma Zapad je ostvario globalnu političku pobjedu i magnetima političkih sloboda i ljudskih prava privukao nekadašnje sovjetske (prinudne) satelite u svoju orbitu; na vojničkom planu, sovjetski je blok pao na koljena, bez vođe, bez vojske, bez novca i bez morala; gospodarski, Rusija je naslijedila siromaštvo SSSR-a i sve do pojave Vladimira Putina nije bila u stanju aktivirati svoje (prirodno) bogatstvo. Gorbačov je, uz izdašnu Kohlovu pomoć Rusiji, pristao na ujedinjenje dviju njemačkih država, dobio je tražena jamstva da NATO neće dolaziti na ruske granice. Nitko mu to nije potpisao pa takva obećanja Rusija može mačku vješati o rep. U tome je glavni izvor Putinove frustracije, koja ide sve do otvorene agresivnosti prema susjedima, i američke – nešto manje europske – odlučnosti da kažnjava Rusiju tako da je drži na dugotrajnoj dijeti (tj. sankcijama). Hladni rat, objektivno, teško je mogao prijeći u pravi rat jer je svaka strana mogla uništiti i sebe i druge; vezivao je silna sredstva za vojsku koju je Zapad u Reaganovo vrijeme dizao na rang izgradnje utopističkog “svemirskoga štita“, a Sovjetski Savez nije mogao ekonomski pratiti, osim pod cijenu stalnoga zaostajanja i izolacije. Kad je 1987. sklapao famozni sporazum s Ronaldom Reaganom o ograničavanju raketnoga oružja, Mihail Gorbačov zatvorio je jednu rupu, enormne izdatke za vojsku, ali je otvorio još veću, kad je objavio da komunizam ulazi u fazu „glasnosti“i „perestrojke“. U zemlji koja se nije oslobodila terora staljinizma, otvoriti sva vrata i prozore za ljudska prava i slobode bilo je veličanstveno za građane, ali opasno za režim i za državu. Ideolog otvaranja i potpisnik raketnog sporazuma s Reaganom jedva je pred razjarenim generalima spasio živu glavu, ali je od lukavog Borisa Jeljcina izgubio vlast. Demokratski uspjesi toliko su opili novog vladara Kremlja da su i on i Rusija do kraja njegova mandata teturali da nisu mogli stati na noge, sve dok Putin nije preuzeo komande u svoje ruke. U tradiciji Ivana Groznog i Petra Velikog mladi je vlastodržac obećao da će obnoviti rusku veličinu: u zemlji je ostavljao dvije mogućnosti, da mu se Rusi priklone ili poklone, a vani samo jednu, da priznaju ruski diktat, tamo gdje je on na imperijalni način ucrtao ruske državne interese. Sve njegove strategije svode se na obični poker: Putin je u ruci imao par asova, plin i naftu, a očekivao je da će iz talona izvući barem još jednog asa, u kockarskoj sreći. Kao dobar blefer, ponekad je zatvarao oči i upadao rizično u druge države, dobro kalkulirajući da Zapad neće zbog gruzijskih pokrajina i ukrajinskoga Krima ulaziti s Rusijom u rat. Nakon faze uzleta i poleta, njegova zemlja sve teže podnosi gospodarske sankcije, a da ne može biti sigurna da Trump neće pojačati svoje omiljeno oružje, koje je već isprobavao protiv Sjeverne Koreje i, najnovije, Irana. Rusija i Amerika slične su po
tome što imaju na čelu ekscentrične predsjednike koji su u stanju povući poteze koji se od njih očekuju i iznenaditi okolinu. Slične su i po tome što im se približavaju demokratski standardi, s jednom velikom razlikom, ipak Trumpa ima tko kontrolirati, treba li – i zaustaviti. Američki predsjednik nema viziju međunarodnoga poretka, u njegovoj vanjskoj politici nema mjesta međunarodnim institucijama; umjesto da se nateže na kojekakvim konferencijama za koje nema ni interesa ni strpljenja, on i dalje sve rješava po jednostavnijem sistemu države i države. Tko na to hoće pristati.
Rakete i pacifizam
Odrekao bi se on i NATO-a, da se ne radi o krupnim interesima američke vojne industrije; zato ga želi tako reformirati da sve članice, osim SAD-a, povećaju svoju financijsku participaciju. Amerika je jedno stoljeće vladala svijetom jer je bila otvorena da je mogla izvoziti ideje, tehnologiju, otkrića, tendencije; zatvarajući se, ona slabi svoju moć u svijetu, gubi atraktivnost zemlje napretka i zaštitnice ljudskih prava i sloboda. Ozbiljne politološke studije dokazuju da su temelji američkog sistema, slobodno mišljenje i slobodno natjecanje, ugroženi iznutra: mišljenjem manipulira novac, a natjecanje je sve okrutnije! Sasvim u svome stilu, američki predsjednik bacio je još jednu kockicu, očekujući da će je Vladimir Putin pokupiti s poda. Njegov karakter upravlja svim njegovim potencijalima. Amerikanizirani rumunjski pisac Norman Manea kaže duhovito da Donald Trump odgovara karikaturi američkog kapitalista u komunističkoj propagandi: gramziv, uobražen, neobrazovan, tašt i veoma bogat. Tko je svjestan svojih slabosti, taj može biti jak. Ronald Reagan je upamćen kao predsjednik-vođa, iako je, bez kompleksa, na novinarska pitanja odgovara s pomoću šalabahtera svojih savjetnika. Osrednji glumac, s političkim iskustvom guvernera Kalifornije, znao je – za razliku od sadašnjeg predsjednika – cijeniti timski rad. Svoje je konferencije, sjeća se Mitterrandov šef diplomacije Ronald Dumas, počinjao dobrim vicem, da rastereti atmosferu, i prepuštao svome državnom tajniku da sat vremena izlaže njegovu politiku. Reagan je znao slabosti sovjetskoga sistema – da je ekonomski ranjiv, politički neslobodan, a socijalno siromašan i na tome je izgradio strategiju iscrpljivanja SSSR-a i plan o pomirenju koji Trump napada kad napada Putina. Prihvati li Putin bačenu rukavicu, neće se obnoviti hladni rat u Europi: ne postoji Europa podijeljena po blokovima, kakva je bila u hladnoratovsko vrijeme, sada je Europa ujedinjena i podijeljena po drugoj crti; za hladni rat nedostaje jedna bitna pretpostavka – nema komunizma. Čak i da dva državnika uđu u stvarni sukob, da utvrde tko je raketno sposobniji, mogu obnoviti utrku u naoružanju. Kad bi došlo do rata, ne bi bio hladan. Ni Reagan ni Gorbačov nisu zaslužili da se njihovim sporazumom briše pod. Spasili su oni svijet većega zla. Sovjetske rakete „SS 20” bile su tako raspoređene da su dosezale sve europske metropole; propaganda iz Moskve uvjeravala je zapadnu javnost da opasnost dolazi od Pershinga pa je komunistička ljevica na ulicama tražila da Amerika povuče svoje rakete (a da SSSR zadrži svoje!). Trebalo je očuvati razum u takvoj navijačkoj atmosferi. U nezaboravnom govoru u Bundestagu François Mitterrand lucidno se uključio u tadašnju polemiku: „Rakete na Istoku, a pacifizam na Zapadu“! Američki i sovjetski vođa uspostavili su baš tu delikatnu ravnotežu između raketa i pacifista koja je držala vodu više od 30 godina. Ako ima dokaze da je uspostavljena nova neravnoteža, sadašnji američki predsjednik morat će dati dokaze, uvjerljivije nego u slučaju Irana, gdje su Amerikanci ostali sami protiv svih. Tješi li Salman Rushdie sve one koje zabrinjava američka tvrdoglavost kad kaže: „Ono što nas spašava jest nekompetentnost Donalda Trumpa!“Ili nas baš to treba zabrinjavati?
Prihvati li Putin Trumpovu bačenu rukavicu, neće se obnoviti hladni rat u Europi jer više ne postoji Europa podijeljena po blokovima, a nedostaje i još jedna bitna pretpostavka – nema komunizma