A nije ećati nje u

Ća nije propisao pušteno, a što lem ustaškog cili sudskoj praksi, različito odlučuju

bavljenje medijima na drugačiji način. Meni je još zanimljivije što se dio novinara koji s PR aspekta upoznaju novinarsku profesiju više ne želi vraćati u medije. To baš i nije pohvalno za medije. Inače, na Fakultetu političkih znanosti gdje predajem na kolegiju “Novinarska profesija: propisi i praksa” uočavam da otprilike 80 posto mladih kolega razmišlja o PR-u i da ih se vrlo malo želi baviti novinarstvom, što je vrlo indikativno

Što se krije iza najave Vlade o borbi protiv lažnih vijesti? Kritičari kažu da je glavni kreator lažnih vijesti upravo Vlada i kako je svrha tog projekta zapravo – cenzura.

Ja bih rekla da se Vlada željela uključiti u pokušaje aktualne i na razini Europske unije i vlada pojedinih zemalja da se uredi komuniciranje na društvenim mrežama. Zato ne mislim da naša Vlada tu ima neke posebno loše namjere. Mislim da je Vlada potpuno svjesna da ni jedno državno tijelo nema pravo intervenirati u sadržaj koji se objavljuje, niti odlučivati što će biti izbacivano iz sfere javne komunikacije. No, “fake news” za mene nije posebno nova tema jer od kada je svijeta i vijeka postoje glasine, tračevi, neistine i spinovi, pa to i nije ništa spektakularno novo. No, ono što je drastično novo jest kvantiteta tih lažnih vijesti, kao posljedica činjenice da mnoštvo ljudi danas komunicira na javno dostupnim platformama i sudjeluje u nekoj vrsti javne komunikacije, nerijetko bez svijesti o tome da su sadržaji koje objavljuju dostupni mnogim ljudima. A u osami vlastite sobe ljudi su spremni svašta pisati i komentirati.

S obzirom na to da ste 90-ih bili odvjetnica HND-a i izdavačke kuće EPH, možete li usporediti jačinu pritiska na medije nekad i sad?

Rekla bih da je razlika drastična: 90-ih godina bilo je puno više izravnih političkih pritisaka, puno više procesa od strane državnih dužnosnika i politički motiviranih procesa i nekako sam tada imala osjećaj da je svaki taj medijski proces bio i borba za demokraciju, za slobodu komuniciranja te da je svaki proces imao i šire društveno značenje. Sada više nemam takav osjećaj. Mislim da se promijenila struktura tužitelja te da u tim procesima više nema onog političkog naboja. Nije mi poznato da su premijer ili predsjednica tužili ijedan medij, ima mnogo više tužitelja koji su relativno nepoznate ili manje poznate javne osobe. No, imam osjećaj da su ti procesi ušli u jednu rutinu relativno olakog dosuđivanja novčanih odšteta koje naizgled nisu velike, od 2030-ak tisuća kuna. No, kada se sve to skupa pomnoži sa brojem tužbi to su zaista milijunske odštete i to predstavlja financijski atak na apsolutno sve medije, lokalne pa i one najveće. Trenutačno, drastičan je slučaj 34 tužbe HRT-a protiv pojedinih nakladnika i novinara koji su objavljivali informacije, odnosno, komentirali javni radijski i televizijski servis ili pak poslovnu politiku odnosa prema radnicima. Ni jedna medijska kuća nije dosad na taj način reagirala protiv medijskih napisa kojima su bili nezadovoljni.

Koju poruku šalje podizanjem odštetnih zahtjeva protiv HND-a i vlastitih djelatnika, u visini od 200 tisuća kuna za svaku navodnu povredu ugleda i časti, i to novcem poreznih obveznika?

Ne vidim ni jednu jedinu dobru stranu tih silnih tužbi HRT-a. Mislim da je strahovito loša poruka koju jedna medijska kuća tolikim tužbama šalje javnosti pa i drugim potencijalnim tužiteljima medija. Odštetni zahtjevi su toliko visoki da se ne mogu opravdati ni na koji način, mogu tek biti poimani kao pokušaj discipliniranja medija i novinara te zapravo svojevrsni instrument zastrašivanja i pokušaj sprečavanja otvorenih javnih rasprava o programu javnog radijskog i televizijskog servisa.

Je li za vas odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) kojom se odbija žalba Joea Šimunića – koji je zbog uzvikivanja ZDS u Hrvatskoj proglašen krivim – svojevrsni putokaz za sve buduće presude hrvatskih sudova na istu temu, ali i dokaz potrebe za preciznošću zakonodavca koji se naposljetku mora izjasniti što je dopušteno, a što izričito zabranjeno?

Mislim da je ta odluka Europskog suda za ljudska prava izuzetno važna. Tom je odlukom rečeno da Europski sud prihvaća način na koji su hrvatski sudovi vrednovali ustaški pozdrav Za dom spremni te da su presude hrvatskog suda u skladu s praksom Europskog suda. Dakle, taj sud nije imao potrebe ni na koji način intervenirati u poimanje samog pozdrava. Ono što se meni čini jako bitnim vezano je uz Šimunićevu pritužbu da je osuđen za nešto što nije zakonom bilo zabranjeno i jasno definirano kao prekršaj. Europski sud se nije upustio u razmatranje te pritužbe zato što taj prigovor nije iznošen pred hrvatskim sudovima. Kako je načelo pravne određenosti kažnjivih djela iznimno važno, uopće ne isključujem mogućnost da će u nekom budućem sličnom procesu hrvatski sud utvrditi da zbog nepostojanja jasne i precizne prekršajne ili kaznene odredbe kažnjavanje nije dopušteno. Da, to je i signal zakodavcu da dobro razmisli smatra li ustaški pozdrav nepriličnim, protupravnim i treba li ga sankcionirati. Možda je rješenje upravo ono što je preporučilo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Da u ovom kontekstu malo branimo i naše suce: zakodnodavac svih ovih desetljeća nije propisao jasno i nedvosmisleno što je dopušteno, a što nedopušteno, nego smo problem ustaškog pozdrava kao vrući krumpir prebacili sudskoj praksi, pa se čudimo što sudovi o tome različito odlučuju.

Zasigurno ste pratili i slučaj Huanita Luksetića. Kako komentirate potez pomilovanja predsjednice?

Moje je mišljenje da predsjednica nikako nije trebala obećati pomilovanje samo na temelju medijskih informacija prije nego je na pravi i potpuni način bila upoznata s predmetom i prije nego što je dobila obavijesti drugih državnih tijela koja imaju važnu ulogu u postupku pomilovanja.

Zanimljivo bi bilo čuti i vaš komentar na slučaj Tolušić. Je li opravdana objava te teme u Nacionalu, iako je uredništvo utvrdilo kako je riječ o falsifikatu?

Rekla bih da je Nacional dobro postupio. Pretpostavimo da to nisu učinili pa da su onda te fotografije tj. fotomontaže došle u ruke nekog drugog glavnog urednika koji bi ih smatrao autentičnima i koji bi ih objavio. S tog aspekta je potpuno jasno da su to - čak i ako je netko želio nauditi ministru s ciljem pritiska na njega - za javnost vrlo relevantne informacije koje opravdavaju ukazivanje na namjeru svih koji su sudjelovali u kreiranju fotomontaže.

Hrvatska javnost zgrožena je slučajem Darka Kovačevića Daruvarca, koji je brutalno pretukao djevojku iz Zadra. Osuđen je na pet godina bezuvjetnog zatvora, no teško se oteti dojmu da je sudska presuda izrečena pod teškim pritiskom javnosti.

Kada bi se ta zatvorska kazna uspoređivala s drugim zatvorskim kaznama, pa čak i u slučajevima ubojstva i sličnim kaznenim djelima poput teških tjelesnih ozljeda, rekla bih da je za našu sudsku praksu ovo neobično visoka kazna. Logičan je zaključak da je to bilo i zbog publiciteta i zbog svega što se u vezi tog predmeta događalo u medijima, no je li zaista tolika zatvorska kazna opravdana ili nije, ne mogu procjenjivati jer ne znam sve okolnosti.

Međutim, nasilnik bi ovih dana trebao izaći na slobodu pa je to samo još jedan u nizu slučajeva koji upućuju na izostanak atmosfere vladavine prava koja će svim građanima jamčiti pravnu sigurnost. Možete li se složiti s tom tezom?

O tome ne bih sudila na temelju prvostupanjskih presuda jer će, čak i ako su donijete pod utjecajem medija ili javnosti, biti korigirane na višim instancama. O vladavini prava na kraju pravnog puta!