UMJESTO DA ZATVORI, NOVI KURIKUL OTVARA PANDORINU KUTIJU

Bauk lektire ponovno kruži Hrvatskom. Priče o uspješnoj strategiji poticanja čitanja konačno su pale u vodu objavom suženog popisa lektire u kurikulu koji je amenovala aktualna ministrica znanosti i obrazovanja. S tog popisa su, uz časne iznimke, izbačeni suvremeni autori, i to ne samo hrvatske nego i svjetske provenijencije. I dok se kurikuli za povijest i fiskulturu još utvrđuju, onaj za hrvatski jezik izbačen je urbi et orbi očito bez puno dilema i polemika. Svi oni prigovori koji su prije samo koju godinu upućivani kurikulu o kojem se raspravljalo dok je reformu školstva predvodio Boris Jokić sada su ne samo ozakonjeni i kanonizirani nego još i dodatno ukopani u jedan arhaični pristup lektiri koja je za većinu školske djece ionako bezvezno trošenje vremena koje se dragocjenije može potrošiti na žigosanje, tvitanje i šetnje bespućima nekontroliranih društvenih mreža. Naravno, problemi s lektirom i lektirnim popisima, bili oni obvezni ili alternativni, nisu od jučer. I ne može ih se riješiti jednim potezom ministarskog pera. Ali, danas se pitanje čitanja i načitanosti javlja kao iznimno osjetljivo i radikalizirano, a u našoj sredini još i dodatno ideologizirano i ispolitizirano. Šteta je samo u tome što su najveći ceh sada platili živući hrvatski pisci čijih djela više nema ni na onom sekundarnom popisu literature. A koga nema na nekom popisu koji je amenovala država, nestat će i iz ionako siromašnih školskih knjižnica, čije apele o nabavi novih knjiga nitko ozbiljno ne sluša, baš kao i s kazališnih repertoara koji već uhodano vode računa o lektirnim autorima. Pa će se situacija hrvatskih pisaca i ilustratora koji još strpljivo ili manje strpljivo čekaju naknade za posudbu knjiga u knjižnicama za 2016. godinu dodatno pogoršati i zaoštriti. Pogoršao se i nezavidni položaj hrvatskih nastavnika na čija je potplaćena pleća država prebacila odgovornost za dopunu i osvježavanje lektirnog popisa. Pa kako će ti ljudi djeci nuditi naslove kojih nema (i neće ih biti) u školskim knjižnicama ili o kojima u javnosti postoje dubiozni moralistički ili neki drugi prijepori? Hoće li sami i to iz svojih plaća djeci kupovati i onda posuđivati knjige koje je Ministarstvo preskočilo? Hoće li naći snage i vremena za argumentiranu diskusiju s potencijalno nezadovoljnim roditeljima, koji, kako sada stvari stoje, ponekad i čitaju lektiru umjesto svoje djece, a uvjereni su da pojedini autori i pojedina djela nisu u skladu s njihovim vjerskim i civilizacijskim uvjerenjima? Umjesto da zatvori, novi kurikul kao da je dodatno otvorio Pandorinu kutiju. Jedina dobra stvar je ta da se povodom novog lica škole o lektiri ponovno govori u javnosti, makar i s povišenim tonovima. Možda je književnost ipak bitna stvar u zemlji u kojoj pola stanovnika sustavno i uspješno izbjegava knjige.