Isus plače nad onima koji trebaju lažne svece
I dok hrvatska javnost očekuje nastavak drame Mate Matišića “Ljudi od voska”, zagrebačka Komedija dohvatila se njegove druge drame “Legenda o svetom Muhli” napisane još 1988. Sudeći prema predstavi koju je režirao Zoran Mužić, riječ je o tekstu koji je u ovih trideset godina “nabildao” i svoju realističnost i aktualnost pa je farsičnost čak morala i ustuknuti pred zastrašujućom i globaliziranom svakodnevicom u kojoj su spolovi preko noći postali rodovi po tko zna čijem diktatu. Najnovija prpošna, ali i studiozna verzija priče o svecu o kojem pojma nema ni Google usidrena je na čvrstim zakonitostima pučkoga teatra dinarske provenijencije u kojem je Matišić gotovo pa nenadmašan. Parafrazirajući Boccaccia, koji je kao autor preživio čak i drastično šišanje lektire po krutim pravilima slobodoumne ministrice Blaženke Divjak, Matišić je ubojitim rečenicama i iskarikiranim likovima gađao u samo središte ljudskog praznovjerja, licemjerja i bogobojaznosti. Zahvaljujući Komedijinu glumačkom ansamblu koji se izborio s oštrom čakavštinom, predstava je dobila pamtljiv kazališni, ali i antropološki okvir u kojem ne manjka višeznačnog sadržaja. Mudro je redatelj predstavu zaključio prizorom u kojem Isus Krist u interpretaciji Tomislava Martića plače nad ljudima kojima trebaju lažni sveci, ali i nad publikom koja u tom trenutku ne zna bi li se smijala ili plakala... Filip Juričić efektan je u ulozi fra Muhle koji prerušen u anđela Gabrijela oplođuje navodno jalovu udovicu Anu Magud, a erotičnosti pridonose i putena Vanda Winter kao Evica i Ivan Magud u ulozi grobokradice. Jasna Palić Picukarić, Damir Lončar, Davor Svedružić i Saša Buneta na visini su zadatka, a valja istaknuti Dubravku Ostojić kao časnu majku Anastaziju. Provokativno kaptolsko “Utiravanje đavla u paka” moglo bi imati dug scenski život svjedočeći da se ljudi najviše vole rugati vlastitim manama ako su dovoljno samokritični da ih prepoznaju.